Marketing
IMA JEDAN GRAD ODUVIJEK MI DRAG
Bitka za Vukovar započela je 25. kolovoza 1991., kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad koji nakon nekoliko dana teških borbi, na iznenađenje napadača, branitelji odbijaju. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao je do 20. rujna. U tih sedam dana do tada najžešćih borbi u Domovinskom ratu, branitelji Vukovara uništili su oko 60 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je «grobljem tenkova».Nakon tog poraza, u kojemu je doživjela velike gubitke u ljudstvu i tehnici, srpska je vojska promijenila taktiku. Opkoljeni je Vukovar izlagan neprekidnom topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke. Vukovar je postupno pretvaran u ruševine; život stanovnika grada, kao i djelatnost razorene bolnice, odvijaju se u podrumima.
Otpor branitelja Vukovara te tragična sudbina opkoljena grada i stanovnika postaju svjetski medijski fenomen, ali na sve učestalije apele za pomoć stizala je samo verbalna i moralna potpora. Konvoji međunarodnih humanitarnih i zdravstvenih organizacija u listopadu nisu uspjeli dostaviti pomoć bolnici ni stanovništvu, a mjesta stotinjak ranjenika koji su odvezeni iz Vukovara uskoro su zauzeli novi ranjenici. Početkom listopada borbe se još više intenziviraju i postaju svakodnevne. Premda iscrpljeni danonoćnim borbama i sve većim gubicima u poginulim i ranjenim borcima u svojim redovima, branitelji, kojima nije bilo moguće dostaviti pomoć u oružju i streljivu, i dalje odbijaju napad za napadom.Padom strateški važnih Marinaca 1. listopada još se više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Kada je polovicom listopada hrvatska vojska započela proboj prema Vukovaru, promatrači EZ-a ultimativno su zatražili prekid te akcije tako da su hrvatske snage u povlačenju imale mnogo poginulih i ranjenih vojnika. Srpska vojska i dalje se bezuspješno pokušavala probiti u potpuno razoreni grad trpeći gubitke u ljudstvu i tehnici kakvi u Domovinskom ratu do tada još nisu viđeni. Borbe koje su u Vukovaru vođene od sredine listopada pa do kraja bitke ubrajaju se u najteže i najkrvavije bitke Domovinskog rata. Na položaje branitelja kao i na ostatak grada (uključujući i bolnicu!) dnevno je padalo i do 8.000 granata, raketa i avionskih bombi u jednom od najnemilosrdnijih bombardiranja u modernoj povijesti.
U bitci 16. listopada u Borovu Naselju (sjeverni dio Vukovara) poginuo je i Blago Zadro, jedan od ključnih ljudi u obrani Vukovara. Početkom studenoga, zbog političkih pritisaka, Glavni štab srpske vojske preselio se u blizinu Vukovara, te izravno vodio napad na Lužac, strateški važan dio grada. Tom je prigodom u okršaju s obranom poginuo i srpski general Mladen Bratić, predvodeći tenkovsku posadu u napadu.
Uništeni srpski T-55, Vukovar 1991.
Tek nakon što im je ponestalo protuoklopnih sredstava, branitelji Lušca povukli su se u središnje dijelove grada. Pad Lušca i nedolazak konkretne pomoći označili su početak agonije vukovarske obrane. Iako su se još uvijek držali, branitelji su u sve većem broju umirali na položajima. Ubrzo su (11. studenog) pali i Bogdanovci, jedino mjesto koje je uz Vukovar odolijevalo srpskom agresoru. U posljednjim danima bitke obrana grada presječena je na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednoga protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunom obruču i bez streljiva, te su zarobljeni zajedno s civilnim stanovništvom 18. studenog 1991.
Post je objavljen 17.11.2007. u 17:58 sati.