Premda autor samo tri romana (i niza knjiga eseja i kritika), Ernesto Sabato (rođ. 1911) smatra se, uz Borgesa i Cortazara, najvažnijim argentinskim književnikom. U debitantskom, egzistencijalističkom romanu 'Tunel', pisanu u obliku monološke ispovijedi ubojice, Sabato progovara o nemogućnosti komunikacije između ljudskih bića kao otponcu za put ka ludilu i (samo)uništenju.
Već naslovnim motivom tunela Sabato apostrofira svoju tematsku preokupaciju — ljudsku alijeniranost, nepristupačnost, izdvojenost i učahurenost u vlastitu samoću. Sabatova je pesimistična, mizantropska teza da ljudi žive svako u svome tunelu staklenih stijenki, a prozirnost njegovih zidova daje im iluziju mogućnosti komunikacije i međusobna sjedinjenja. No upravo je ta staklena opna, taj providni zid ono sudbonosno mjesto loma u komunikaciji, ona letalna prozirna nepropusna prepreka koja ljude zauvijek onemogućava u približavanju jednih drugima, koja njihove međusobne odnose izobličava, a namjere izokreće. Gledane kroz staklenu membranu, tuđe grimase gnušanja i nesklonosti često se čine facijalnim izrazima simpatije i dostupnosti, pa tako, jer nisu drugo doli izobličeni izrazi prijezira i mržnje u začetku, postaju uzrocima fatalnih nesporazuma i skorašnjih emocionalnih lomova.
Svako je umjetničko stvaranje stanovit (neki čak kažu patološki) tip pokušaja komuniciranja s drugima, a u sadržaj svog artefakta svaki umjetnik (uglavnom svjesno, ali velikim dijelom i bez namjere) upisuje svoje viđenje svijeta, odnosno sama sebe, i svoga mjesta u svijetu, pa je recipijentovo prepoznavanje toga za umjetnika najizrazitiji znak bliskosti i srodnosti. Upravo se iz toga razloga Sabatov antijunak, slikar Juan Pablo Castel, impulzivno zaljubljuje u djevojku koja jedina na izložbi pomnu pozornost pridaje skrivenu, a ključnom detalju na njegovoj slici — motivu prozora u kutu slike koji predstavlja umjetnikov pogled na vanjski svijet iz mračna, samotničkog tunelskog prostora u kojemu on (i svi mi, po njemu) obitavamo. Sabato u romanu vrlo dojmljivo dočarava gradaciju slikarevih emocija i postupnu transformaciju njegove ljubavi u opsesivnom, bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja ga naposljetku pretvara u ubojicu svoje muze i ljubavnice.
Sabatov slikar, kako sam kaže, »ne gaji prevelike iluzije prema čovječanstvu« i »ljude vidi prljavima, pokvarenima, kukavnima, gramzljivima, ružnima i zlima«. No, shvaćajući da je i sam sastavni dio takva svijeta, često ga obuzima bijes samouništenja, a njegovu mizantropiju ni ljubavni emocionalni zanos ne uspijeva otkloniti. Usto je i hipersenzibilan, vrlo nepovjerljiv, sumnjičav i odveć analitičan, svaku rečenicu ili gestu sugovornika on je spreman u detalje raščlanjivati, tražeći u slučajnu podizanju obrve ili titraju usne skriveno, protiv sebe upereno značenje, što uz emocionalni kaos izazvan ljubavlju ubrzo dovodi do ubilačke paranoje.
Sabato se izražava kratkim, jezgrovitim, jednostavnim rečeničnim sklopovima, lišenim pretjerana kićenja i elaboracija i izraženima u monološkom, kontemplativnom obliku Castelove struje svijesti. U 'Tunelu' on istražuje neistražene, mračne zakutke svijesti, dojmljivo dočaravajući grčevitu umjetnikovu borbu s vlastitim unutrašnjim demonima i opsesijama teško dokučiva podrijetla. Ukupan dojam nespoznatljivosti i postupnu prevlast iracionalnog autor naglašava oniričnom, snovitom atmosferom, pa je često teško razlučiti stvaran događaj od Castelova umišljaja ili snoviđenja.
Slikar Castel tipičan je egzistencijalistički junak, neuklopljeni individualist, (samo)izopćeni intelektualac čiji nonkonformizam autoru služi za iskazivanje vlastita svjetonazora i kritičkog stajališta spram tadašnje argentinske društvene zbilje, a to posebno prepoznajemo u dvije duhovite sekvence — prigodom Castelova susreta s Marijinim rođacima na ladanju Sabato ismijava buržoasku skorojevićku snobovštinu, dok se birokratskoj okoštalosti i nefleksibilnosti ruga komičnom epizodom u pošti. Slijedom toga podrazumijeva se da je rukopis premrežen brojnim esejističkim dionicama, od kojih se najzanimljivijima ispostavljaju raščlamba odnosa dobra i zla, autoironična analiza ljudske (i umjetnikove, autorske) taštine i oholosti te duhovit, cinično–prkosan Castelov odnos spram kritičara, kao »pošasti koju nikad nije uspio shvatiti«. 'Tunel' je prvi put objavljen 1948. kao prvi dio Sabatove kultne trilogije o mračnim stranama ljudske psihe, te nam ostaje nada da ćemo od SysPrinta uskoro dobiti i ostatak Sabatova troknjižja, romane 'O herojima i grobovima' i 'Anđeo uništenja'.
Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 321, lipanj 2006.