Marketing
Pahuljice moja
Stelice moja mila,
Vani lete prve pahuljice snijega, a tebe nema srećo moja. Nekada sam te znala dizati iz kreveta i reći - dođi da nešto vidiš – jer sam znala kako će ti se u očima pojaviti sjaj kada vidiš lagane lepršajuće pahuljice. To bi ti odmah uljepšalo dan, a zatim bi se vratile u topli krevet još se malo maziti i pričati o tome imamo li sve što je potrebno za snijeg i sanjkanje, kapa, šal, rukavice, jesu li sanjke u podrumu ili su kod bake.........
Zatim se i Tina digla pa smo nas tri opet gledale kroz prozor i veselile se zimskim radostima, samo je tata malo gunđao jer se naravno on zamišljao u autu kako se probija kroz neočišćene ceste, pa ono sturganje stakla ujutro, a mi smo mu se smijale i uporno se veselile snijegu, jer kakva je to zima bez snijega. A sada svaka zraka sunca i svaka pahulja snijega u meni budi samo sjećanja i onda duša beskrajno boli. Anđele moj kako mi nedostaješ. Drago i dobro dijete. Kuća je prazna bez tvog smijeha i plesa i igre i topline koju si nam svima davala. Tini svojoj nedostaješ jako, sama je u sobi, u sobi u kojoj ste se zajedno smijale i igrale, ponekad do kasno u noć pričale i pjevale, draga naša djevojčice. Nikada se mi od ovoga ne ćemo oporaviti, to je nemoguće. Nedostaješ nam svaki dan sve više i više........ Sve te uspomene na naše sretne dane su prebolne, jer se više nikada neće vidjeti tvoj sjaj u očima i osmijeh na licu. Volimo te ljubavi naša mala.
Trans u prvom šoku, o kojem govore mnoge ožalošćene majke i očevi, dar je vlastitih tjelesnih morfina (endrofina). Te tvari koje imaju slično djelovanje kao i kemijski opijati, igraju, među ostalim, i važnu ulogu prilikom obrane od tjelesne i duševne boli. Ukoliko je smrtna dijagnoza izvjesna ili su pak saznali o smrti, endrofini u mozgu kod dotičnih osoba izazivaju blackout koji vodi nekoj vrsti duševne narkoze koja može potrajati satima ili danima. Kada se ožalošćeni ponovo unekoliko sabere i bude u stanju pogledati istini u oči, djelovanje te unutrašnje zaštite popušta.
Kada dijete umre iznenada, žalost postaje nuždom. Svaka radnja, svaka gesta odvija se pod pritiskom neočekivanoga. Gledano retrospektivno, roditelji mnogo toga stavljaju pod znak pitanja. Vijest o smrti većinom stiže telefonski ili je netko donese na prag kuće. Većina je roditelja u šoku. To ih čini nijemima, nesposobnima za pitanja, za oslonac. Tek danima i tjednima kasnije u dušu se počinju šuljati predbacivanja i osjećaji krivice: Zašto sam iznevjerila svoje dijete? Zašto sam dopustila da me tako na prepad nagovore da ga više ne vidim? Zašto sam pobjegla pred njim u svojoj nevolji? Zašto sam dopustila da me otjera njegovo unakaženo lice?
Jedna je majka rekla: „Danas vjerujem da nikakva unakaženost ne može biti tako strašna kako ja to sebi predočavam u mašti.“
Majke i očevi, koji iznenada ostanu bez djeteta, i protiv svoje volje ulaze u zavjeru s društvom koje bi najradije zatajilo smrt. Policajci na vratima rješavaju se mrskog zadatka, liječnici moraju na bolničkom hodniku priznati vlastiti poraz pred smrću. Kao jedini izlaz za vlastite strahove roditeljima se nude sredstva za umirenje.........
Post je objavljen 17.11.2007. u 09:16 sati.