kontekst: prijevremeni povratak (bijeg) s rođendanskog tuluma zbog socijalne nepodesnosti. vraćam stare postove jer je to jedini način da se očistim, da se proniknem, vratim iako mi je osoba koja je to pisala sasvim strana, zato jer mi je preblizu, iznenadim se kad pročitam da mi u posljednja dva mjeseca nije bilo lijepo, jer ne pamtim to razdoblje na takav način, na djelu je iskrivljavajući optimizam pamćenja. hvala mu na tome. pišem priče o eustahiju koji je dječak i koji je jednog dana s ulice pokupio odvaljeni komad neke fasade, fasciniran masivnošću i deplasiranošću tog artefakta na sredini dječjeg igrališta, unio ga u sebe, lapsus, unio ga u sobu, te si njime razorio glavu, gledajući s prozora kako na mjestu gdje je odvalina prije počivala nastaje krvava mrlja, na pokorenoj zemlji - posljednji misaoni proizvod njegove glave koja je prepoznala potencijal, talenat, bezuvjetnu ljubav prema samoubojstvu prije nego što se išta stiglo pokvariti, s djetinjom pronicljivošću znajući da ukida svijet, a ne sebe, svoj svijet, a ne sebe, svoje grižnje, a ne sebe, nikada nije ništa ni želio sam sa sobom. sam, trajno sam u narušenoj, bijesnoj samoći, lišenost elementarnih značajki samoće a to su zaštita, otpornost, neiskorjenjivost. jebemu, eustahije! napravimo film, eustahije! isplazimo jezik svima, falsificirajmo svijet, eustahije! opet i opet, eustahije, bez svršetka, bez nazatka, ne poznajući napredak. uvijek neka sredina zjapi. od svega kroz ništa prema čemu, tihana, upita eustahije izdajući svoje tijelo reskim glasom. ukrstimo ruke i svrgnimo pogled s očiju, eustahije, odvrati ona, povrati ona, ode ona sa zaključcima prilijepljenima za omekšane đonove. i potom zastane, usred mrlje na asfaltu, skamenjena, kao od fasade odvaljena. eustahije priđe još malo bliže, djetinje povjerljiv.
post. ja idem popiti pivu za ručak i mini paradajzeke s mozzarellom, nije li to baš..
Blog se udeprimirao i blog je ogorčen jer mu vlasnica oskudijeva duhom, no ona je puna duše koja je oglodana kost. Utanačit ću svoj put do sreće – maknut čašu ustajale vode od prekjučer, reći laku noć jastuku, promijeniti posteljinu, navinuti budilicu i nadati se da je sve pravedno i slučajno raspoređeno i da nema veze sa mnom, nadati se da će stan kad se probudim biti čišći, pogled bistriji, a sve ostalo ne-naoštreno-prijeteće, trebam prestat puniti lubanju zaštitnom vatom, svijet mašte nema premca nema ni pramca ni pravca, osim downwarda kad spustim pogled od zašiljenih vrhova kula koje izmaštah u svakoj slobodnoj frakciji vremena koje nisu nimalo slobodne jer sam zaboravila kako se definira sloboda, markirala sam tu životnu lekciju.
Jedno je jezditi na nečemu bez oblika i sadržaja, valjda, ili sam neperceptivna, drugo je hodati parkom i moliti se lampašima kao oltarima u novom zagrebu i limenkama, halo gdje ste? Danas se isušila pljuvačka jedne velike normalnosti jer sam nijemotupa, stoga će me istaknuti akteri velike propale iluzije ostaviti na miru jer nisam raspoložena, umirem od starenja
Bila na rođendanu bilo lijepo osjećajno ukiseljeno i patvoreno, sad je suho i nabujalo mučno pravim planove za sutra, umirat pred ekranom a svi otkazani planovi nek idu u kurac jer neće penetrirat u moju grobnicu obraslu mahovinom. Btw bilo mi je lijepo posebice jer mi u posljedna dva mjeseca nije bilo lijepo a aura mi se smežurala kao i neka vjera u budućnost smiksana s velikim komadima povjerenja
Ptice se bude s proljevom koji kapa po čistom vešu mojih susjeda. Život je sranje, kažu.
Post je objavljen 16.11.2007. u 12:09 sati.