Marketing
da olakšam dušu...
Kao što se može primjetiti, blog sam otvorila tek nedavno (kad mi je starija kćer krenula u vrtić), pa još nisam sigurna o čemu ću pisati. Ali, pustit ću da me voda nosi pa nek ide dok ide.
Uglavnom,danas je zahladilo (4 stupnja), i ja i moj dvogodišnji curetak smo se jutros morale dobro utoplit pri izlasku u grad.
Sada kad smo se vratile,dijete je zaspalo u sekundi. Vani se dobro smrznula i sad je zrala za spavanje. Moja djevojčica je nažalost vrlo bolesna. Teško mi je o tome pričati, ali imam veliku potrebu za tim. Pišem ovo u nadi da mi se javi netko sa sličnim problemom ili dobrim savjetom. Lakše mi je kad o tome pišem, imam osjećaj da nisam sama u tome.
Naime, djevojčica je rođena sa vrlo rijetkim sindromom, a on za posljedicu ima puno loših stvari. Puno zaostaje u razvoju, fizičkom i mentalnom. Ima problema sa sluhom i sa vidom.
Bio je strašan šok kad se rodila i kad sam je vidjela. Mislila sam da ću puknut, ali nisam pustila niti jednu suzu. Tek u sobi kada mi je došao suprug i kada sam mu je opisivala, onda sam pukla. Rekla sam mu kako je mala, kako je ružna, imla je zatvorene oči (tek ih je otvorila treći dan po porodu i to vrlo,vrlo malo), nerazvijene noktiće,čudan nos i nije mogla disati,sva je bila plava. Suprug me je tješio,jer ju tad još nije vidio. Rekao mi je da preuveličavam,da su sva djeca ružna kad se rode. Ali, naše prvo dijete je bilo prekrasno, savršeno, idealno.
I tako su prolazili teški dani za mene i moje najbliže...
Danas curica ima 21 mjesec, preslatka je, još ne hoda i ne govori, ali je počela puzat i vrlo je vesela. Voli se igrati sa sestricom i gotovo uvijek je nasmijana.
Ovim sadržajem htjela bi poručiti mamama koje se nađu u tako teškoj situaciji u kakvoj sam se ja našla pri porodu da ne plaču i ne misle kako nema nade, jer nade sa djecom itekako ima. Najvažnije je dijete voljeti bez predrasuda. Ako ga mama tako voli, sigurna sam da će ga tako voljeti i prihvatiti ostali.
Htjela sam još komentirati nešto, a to su neki ljudi iz Amerike bajne sa kojima smo se dopisivali,jer imaju djecu sa istim sindromom. Moram reći da su nam išli baš na živce, jer na svako naše pitanje o bolesti oni samo odgovaraju kako su blagoslovljeni sa tim djetetom i sve je tako lijepo i super. Bog ih je nagradio i blagoslovio i baš je lijepo imati bolesno dijete. Kako da ne. I ja svoje dijete volim i obožavam,ali nisam sretna što je bolesna i svakako ne smatram da me Bog blagoslovio. Ispravite me ako griješim.
I uvijeravam sve vas koji se niste našli u sličnoj situaciji da nema potrebe žaliti ljude sa bolesnom dječicom. Njima zasigurno vaše sažaljenje neće pomoći, već će im pomoći ako im se obratite i porazgovarate s njima najnormalnije.
Toliko za danas, malo sam olakšala dušu i možda nekome dala nadu u bolje sutra.
Post je objavljen 16.11.2007. u 10:55 sati.