Bitka za Vukovar
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bitka za Vukovar
Sukob: Domovinski rat
Vodeni toranj u Vukovaru - simbol patnje grada
Vrijeme 25. kolovoza -
18. studenog 1991.
Lokacija Vukovar, Hrvatska
Ishod Pobjeda Srba
Sukobljene strane
"RS Krajina
Hrvatska
Zapovjednici
Mladen Bratić
Života Panić Blago Zadro
Mile Dedaković
Branko Borković
Vojne snage
40.000 – 60.000 pješaka
600 oklopnih vozila 2.000 pješaka
Gubici
između 8.000 - 12.000 poginulih vojnika, oko 400 uništenih tenkova i oklopnih vozila, 20 oborenih aviona i helikoptera oko 1.400
Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu.
Sadržaj
[sakrij]
* 1 Raspored snaga uoči bitke
* 2 Tijek bitke
* 3 Analiza
* 4 Dodatna svjedočenja
Raspored snaga uoči bitke
Nakon višemjesečnih priprema, 2. svibnja 1991. srpske paravojne postrojbe su ubojstvom dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu započele oružanu agresiju Srbije na područje vukovarske općine. Zbog vojnih i političkih razloga, srpski je osvajački pohod imao usporen tijek, pa je Srbija nekoliko sljedećih mjeseci rata zauzimala nezaštićena sela vukovarske općine. Slijedeći ratni cilj trebao je biti grad Vukovar na Dunavu (44.000 st., 1991.). Organizaciju obrane Vukovara vodili su Tomislav Merčep (do početka bitke) te Blago Zadro.
Potkraj kolovoza Vukovar su okružile goleme srpske vojne snage koje su se sastojale od Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga. Na području oko Vukovara (u Hrvatskoj i Vojvodini) Srbija je razmjestila približno 600 tenkova ili oklopnih transportera, velik broj svih vrsta topničkog oružja, oko 50.000 odlično naoružanih vojnika, velike količine streljiva, a srpski vojni zrakoplovi nisu imali suparnika u zraku. Po potrebi je iz Srbije bez poteškoća stizalo novo oružje, streljivo i ljudstvo.
Opkoljeni Vukovar branilo je 700 - 800 pripadnika Zbora narodne garde i policije, te oko 1.000 dragovoljaca, pripadnika HOS-a i dr. Branitelji su bili skromno naoružani: automatskim i poluautomatskim puškama, s nekoliko strojnica i topova, dva zarobljena tenka, ograničenim brojem protuoklopnih sredstava, velikim brojem mina i malim zalihama streljiva. Dodatno opskrbljivanje branitelja vojnom opremom, sanitetskim materijalom i hranom moglo se izvesti samo probojem. Prema vojnim procjenama, u takvom odnosu snaga obrana Vukovara mogla je izdržati dva dana.
Tijek bitke
Bitka za Vukovar započela je 25. kolovoza 1991., kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad koji nakon nekoliko dana teških borbi, na iznenađenje napadača, branitelji odbijaju. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao je do 20. rujna. U tih sedam dana do tada najžešćih borbi u Domovinskom ratu, branitelji Vukovara uništili su oko 60 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je «grobljem tenkova».
Nakon tog poraza, u kojemu je doživjela velike gubitke u ljudstvu i tehnici, srpska je vojska promijenila taktiku. Opkoljeni je Vukovar izlagan neprekidnom topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke. Vukovar je postupno pretvaran u ruševine; život stanovnika grada, kao i djelatnost razorene bolnice, odvijaju se u podrumima. Otpor branitelja Vukovara te tragična sudbina opkoljena grada i stanovnika postaju svjetski medijski fenomen, ali na sve učestalije apele za pomoć stizala je samo verbalna i moralna potpora. Konvoji međunarodnih humanitarnih i zdravstvenih organizacija u listopadu nisu uspjeli dostaviti pomoć bolnici ni stanovništvu, a mjesta stotinjak ranjenika koji su odvezeni iz Vukovara uskoro su zauzeli novi ranjenici. Početkom listopada borbe se još više intenziviraju i postaju svakodnevne. Premda iscrpljeni danonoćnim borbama i sve većim gubicima u poginulim i ranjenim borcima u svojim redovima, branitelji, kojima nije bilo moguće dostaviti pomoć u oružju i streljivu, i dalje odbijaju napad za napadom.
Padom strateški važnih Marinaca 1. listopada još se više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Kada je polovicom listopada hrvatska vojska započela proboj prema Vukovaru, promatrači EZ-a ultimativno su zatražili prekid te akcije tako da su hrvatske snage u povlačenju imale mnogo poginulih i ranjenih vojnika. Srpska vojska i dalje se bezuspješno pokušavala probiti u potpuno razoreni grad trpeći gubitke u ljudstvu i tehnici kakvi u Domovinskom ratu do tada još nisu viđeni. Borbe koje su u Vukovaru vođene od sredine listopada pa do kraja bitke ubrajaju se u najteže i najkrvavije bitke Domovinskog rata. Na položaje branitelja kao i na ostatak grada (uključujući i bolnicu!) dnevno je padalo i do 8.000 granata, raketa i avionskih bombi u jednom od najnemilosrdnijih bombardiranja u modernoj povijesti. U bitci 16. listopada u Borovu Naselju (sjeverni dio Vukovara) poginuo je i Blago Zadro, jedan od ključnih ljudi u obrani Vukovara. Početkom studenoga, zbog političkih pritisaka, Glavni štab srpske vojske preselio se u blizinu Vukovara, te izravno vodio napad na Lužac, strateški važan dio grada. Tom je prigodom u okršaju s obranom poginuo i srpski general Mladen Bratić, predvodeći tenkovsku posadu u napadu.
Uništeni srpski T-55, Vukovar 1991.
Uništeni srpski T-55, Vukovar 1991.
Tek nakon što im je ponestalo protuoklopnih sredstava, branitelji Lušca povukli su se u središnje dijelove grada. Pad Lušca i nedolazak konkretne pomoći označili su početak agonije vukovarske obrane. Iako su se još uvijek držali, branitelji su u sve većem broju umirali na položajima. Ubrzo su (11. studenog) pali i Bogdanovci, jedino mjesto koje je uz Vukovar odolijevalo srpskom agresoru. U posljednjim danima bitke obrana grada presječena je na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednoga protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunom obruču i bez streljiva, te su zarobljeni zajedno s civilnim stanovništvom 18. studenog 1991.
Analiza
Još uvijek nepotpuni podaci o obrani Vukovara bilježe 1.700 poginulih na hrvatskoj strani (od toga 1.100 civila), više od 4.000 ranjenih, 3.000 - 5.000 zarobljenih, više od 1.000 nestalih (vojnika i civila) i tisuće prognanih. Vukovar je branilo približno 1.800 boraca, koji su tijekom obrane ustrojeni u 204. brigadu Zbora narodne garde (HV); oko 40% branitelja bili su dragovoljci iz svih dijelova Hrvatske, BiH i dijaspore. Hrvatske snage koje su pomagale obranu grada izvan obruča imale su oko 400 poginulih vojnika. Dana 1. rujna na mjesto zapovjednika obrane Vukovara postavljen je Mile Dedaković («Jastreb»), koji se sredinom listopada premješta u Vinkovce, a obranom grada zapovijeda njegov zamjenik Branko Borković («Mladi Jastreb»), od sredine listopada i formalno postavljen za zapovjednika obrane Vukovara. Malobrojna i slabo naoružana postrojba ostvarila je nevjerojatne borbene rezultate: uništeno je oko 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, oboreno 20 borbenih zrakoplova i helikoptera, broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 5.000-8.000, a 10.000 – 15.000 ih je ranjeno. Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromjesečno vezivanje golemih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vrijeme i prostor za organiziranje HV. Nakon pretrpljenih ogromnih gubitaka i mnogo izgubljenog vremena, Srbija nije više imala snage za daljnji ratni napor u ovladavanju teritorijem Republike Hrvatske te je bila prisiljena na sklapanje Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. godine. Zbog svega toga možemo smatrati da je obrana Vukovara obranila i Hrvatsku, a junaštvo malobrojnih branitelja Vukovara koji su se gotovo 3 mjeseca odupirali mnogo nadmoćnijem protivniku (odnos u ljudstvu iznosio je upravo nevjerojatnih 30:1 u korist srpske vojske!) razlog je što je Bitka za Vukovar postala jedna od najsvijetlijih stranica ne samo u hrvatskoj, već i u svjetskoj vojnoj povijesti.
Post je objavljen 16.11.2007. u 09:35 sati.