Marketing
Revenna 2007.
Što znači papin primat i nepogrešivost
Piše: dr. Željko Tanjić
Pitanje papine uloge u Rimokatoličkoj Crkvi, a i na ekumenskom planu danas ne izaziva ništa manje pozornosti nego u prijašnjim razdobljima. Zapravo to se pitanje danas čini važnijim i zanimljivijim nego u prošlosti upravo zbog toga što, s jedne strane, mnogi smatraju kako je upravo papa znak jedinstva i čuvar apostolske Tradicije Crkve, dok drugi smatraju da je tumačenje njegove službe unutar katoličkog nauka zapravo zapreka svakom daljnjem dijalogu. Da je važnosti toga pitanja za Crkvu i dijalog među kršćanima svjestan i papa Ivan Pavao II, svjedoči njegova enciklika »Ut unum sint« (»Da svi budu jedno«) iz 1995. u kojoj Papa poziva na dijalog s njime o papinoj službi (br. 96). U enciklici Papa jasno ističe da sve što se tiče jedinstva i pomirenja kršćanskih zajednica spada u područje brige primata, ali isto tako ističe da je važno tražiti forme vršenja primata koje ne bi ugrozile njegovo bitno poslanje, ali koje bi bile prilagođene novim izazovima (br. 95).
Dijalog oko primata
Njegov poziv na dijalog oko primata slijedile su brojne inicijative od kojih s katoličke strane svakako vrijedi spomenuti simpozij o toj temi pod naslovom »Primat Petrovog nasljednika« održanog u organizaciji Kongregacije za nauk vjere 1996. kao i simpozij održan krajem svibnja 2003. u organizaciji Savjeta za promicanje jedinstva kršćana s posebnim naglaskom na dijalog sa predstavnicima pravoslavnih Crkava o tome pitanju.
Papinom su se pozivu odazvale i mnoge Crkve i kršćanske zajednice koje su proistekle iz baštine reformacije. Svoje su dokumente o tome pitanju izdale, među ostalim, Švedska Crkva (2002), Sinoda valdeza i metodista (1995), Engleska Crkva (1997), Unija baptista Velike Britanije (1997), Vijeće europskih Crkava (1998) i Prezbiterijanska Crkva SAD-a (2002).
Stoga se neizostavno postavlja pitanje koje je bitno poslanje primata i koji su to izazovi novih situacija?
Biskupi okupljeni u bazilici sv. Petra na I. vatikanskom koncilu (1869/70) velikom su većinom glasova (533 za i 2 protiv) izglasali Konstituciju »Pastor Aeternus« (Vječni Pastir) o Crkvi Kristovoj, poznatijoj kao konstituciji kojom je u trećem poglavlju svečano proglašena dogma o papinu primatu i u četvrtom poglavlju o papinoj nepogrešivosti. Premda su četiri poglavlja te konstitucije s pripadajućim kanonima trebala biti dio jedne puno opširnije konstitucije o Crkvi, prilike u kojima se Koncil odvijao nisu dopuštale da se to ostvari. Ipak, time se ne može umanjiti i osporiti njezina važnost.
Da bi se u potpunosti moglo razumjeti zašto je uopće došlo do potrebe jedne takve konstitucije i koja su idejna strujanja prethodila njezinu izglasavanju, bilo bi potrebno puno više prostora. Stoga ćemo se mi usredotočiti samo na ono što se čini važnim za razumijevanje papina primata i njegove nepogrešivosti slijedom te konstitucije.
Je li papa »apsolutni« vladar Crkve?
Ta su pitanja za mnoge koncilske oce bila važna jer su smatrali da je primat temelj Crkve i da se to pitanje na koncilu ne smije ostaviti bez odgovora. I premda je u današnjim diskusijama i promišljanjima oko mjesta i uloge Petrova nasljednika u Rimokatoličkoj Crkvi i u ekumenskom dijalogu zanimljivije i čini se najspornijim pitanje oko papine nepogrešivosti, istina je da je govor o papinu primatu puno značajniji za svakodnevni život Crkve.
Treće poglavlje konstitucije (DH 3059-3064), ističući kako je papa zadnja instancija nad kojom ni jedna druga nema moć, zapravo zaključuje dugo razdoblje kontroverzi s koncilijaristima. Navodeći da papa ima »puninu moći« u upravljanju Crkvom daje se na znanje da sve što podliježe crkvenom autoritetu principijelno nije izvan vlasti rimskog biskupa. Koristeći pojam »suprema illa Romani ponitificis potestate« (DH 3062) naglašava se, protiv mišljenja galikanista, kako papa ima ne samo prednost i prvenstvo nego da je njegova moć vrhovna i potpuna. Osim toga njegova je moć »oridinaria« i »immediata« (DH 3060) spram svih mjesnih Crkava i svih vjernika. Izričaj da je njegova vlast redovita, ništa ne govori o učestalosti i načinu njenoga vršenja, nego da papa tu vlast ima snagom svoje službe.
Je li time zapravo papa proglašen »apsolutnim« vladarom Crkve? Schatz misli da bi se to moglo misliti ako se uzme u obzir da ne postoje nikakvi pravni okviri koji bi tu moć mogli ograničiti, ali je ipak takvo mišljenje neodrživo ako se u obzir uzmu neke druge izjave. Naime, treće poglavlje jasno daje na znanje da papina moć ne ukida i ne zamjenjuje redovitu i neposrednu jurisdikciju biskupa (DH 3061). I nakon Koncila pristalice papine nepogrešivosti odbijali su papinu moć definirati kao »apsolutističku«. To se ističe i u odgovoru njemačkih biskupa Bismarcku (DH 3112-3116). Ipak gledajući iz današnje perspektive, teško se oteti dojmu da je papin primat apsolutističke naravi, premda se iz teksta dade naslutiti da je ta njegova moć u funkciji očuvanja jedinstva Crkve, jedinstva koje nije lako jednom zauvijek postići i utvrditi, ali koje isto tako nije plod vlastitoga nahođenja i interesa pojedinaca.
»Nepogrešiva« definicija je »definitivna, nepromjenjiva«
Četvrto poglavlje konstitucije govori o nepogrešivom papinu učiteljstvu. Ta je nepogrešivost na djelu kada papa naučava »ex cathedra« (DH 3074). Što to znači? Odgovor se nalazi u samoj konstituciji: »Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve« (DH 3074). Time je jasno da se naučavanje nepogrešivo naučavanje »ex cathedra« razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter. Stoga se u kasnijim teološkim raspravama nikada nije s preciznošću moglo reći koje su papine odluke »ex cathedra« prije I. vatikanskog koncila. Nakon I. vatikanskog koncila to je sigurno slučaj s proglašenjem dogme o Uznesenju BDM na nebo dok se teolozi spore oko nekih odluka u najnovijem razdoblju: odbijanje mogućnosti ređenja žena za svećenike, moralna osuda pobačaja i direktnog sudjelovanja u ubojstvu nevine osobe.
U govoru o papinoj nepogrešivosti važno je istaknuti da konstitucija naglašava kako su papine odluke »ex cathedra« nepromjenjive, ne snagom suglasja Crkve nego po sebi: »ex sese, non autem ex consensu Ecclesiae« (DH 3074). Upravo je taj izričaj često bio zloupotrebljavan. Kako ističe Schatz, ta izjava čisto formalno ističe da, kada papa nešto proglasi kao nepogrešivo učenje, onda nije potrebno dodatno provjeravati taj iskaz kroz suglasje Crkve. Dakle, ta izjava ništa ne govori o temelju nepogrešivosti nego o njenim pravnim kriterijima. Time se ne tvrdi da papa nije vezan na svjedočanstvo i osjećaj vjere cijele Crkve. Dakle, ono »ex sese« ne odnosi se na papu kao subjekt, nego na definicije i kao predikat, ne na »nepogrešiv« nego na »definitivan, nepromjenjiv«. Zapravo je papino je nepogrešivo učenje moguće samo uz pomoć (per assistentiam) Duha Svetoga, a ne radi se o nekom posebnom nadahnuću. Ta je pomoć Duha Svetoga dana, ne da bi se naučavalo nešto novoga nego kako bi se vjerno moglo čuvati i izlagati po apostolima predanu Objavu, tj. polog vjere (DH 3070). Jasno je da je za takav način iznošenja i čuvanja pologa vjere potrebno i osluškivanje i svjedočanstvo cijele Crkve, pa se stoga i ističe da je i papa vezan na ono što je sadržano u Svetome pismu i apostolskoj Tradiciji (DS 3069). Danas su teolozi, tragom konsititucije, suglasni kako je potrebno ispuniti tri uvjeta da bi papino naučavanje bilo »ex cathedra«: 1) kada papa naučava kao nasljednik Petra upotrebljavajući sav svoj apostolski autoritet; 2) kada se radi o nauku koji se tiče vjere i morala i 3) kada se izričito definira ono što u Crkvi treba biti držano kao objekt vjere.
Na II. vatikanskom koncilu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« snažno je, premda ne bez dvoznačnosti naglašen kolegijalni karakter učiteljstva i međusobna povezanost pape i ostalih biskupa (LG 22).
Papino služenje znak jedinstva i vjernosti apostolskoj Tradiciji
Kada je o budućnosti i perspektivi ekumenskog dijaloga oko papinog primata riječ važno je istaknuti da papa u enciklici »Ut unum sint« sam ističe da je bit papinske službe »predsjedanje u istini i ljubavi« (br. 97). Shvaćena kao služenje ono može biti znak jedinstva i vjernosti apostolskoj Tradiciji, ali je teško očekivati da će druge kršćanske zajednice u svemu slijediti katoličko shvaćanje vršenja toga primata. Stoga će u dijalogu s Crkvama Istoka trebati imati na umu da one u drugom tisućljeću kršćanstva nisu slijedile primjer Rima u razvoju primata, ali se nisu ni zadržale na baštini prvog tisućljeća. Naime, nestankom Istočnoga Rimskog Carstva i cara kao »gospodara svijeta«, te su se Crkve našle u novoj situaciji koja je često vodila u zagrljaj nacionalnih država i politika. Stoga pravoslavne Crkve misle da bi priznanjem papina primata u sadašnjoj formi izgubile stečenu slobodu i samostalnost u odlučivanju te je iluzorno očekivati da priznaju primat u obliku jurisdikcije ili čak kao počasnu funkciju. Razgovor bi s njima trebalo voditi, smatra Hünermann, kao sa samostalnim Crkvama, a rimski biskup bi mogao, na tragu papina promišljanja, imati ulogu onoga koji bdije nad pravom i strukturama različitih Crkava kako to zajedništvo Crkava ne bi povrijedilo cjelovitost pologa vjere.
Što se pak tiče Crkva i zajednica proisteklih iz reformacije, neovisno o stavovima Anglikanske Crkve, one su prožete iskustvom kako je pravu vjeru potrebno očuvati od Crkve koja je zakazala u naviještanju evanđelja. Stoga za njih nužnost vidljivog jedinstva u vjeri, koje bi imao izričaj u Petrovoj službi, nema velikoga značenja. Hünermann ističe kako iz evangeličke perspektive govor o službi podrazumijeva i govor o kriterijima službe. A to znači da je uvijek važno staviti naglasak na činjenicu da nijedan službenik Crkve, pa ni papa, nije gospodar evanđelja, nego je podložan riječi Božjoj. Poteškoću za njih predstavlja i govor o primatu kao nečemu što je »božanskoga prava«. Stoga bi u budućim diskusijama s predstavnicima tih Crkava trebalo više isticati i provoditi ono što je zapisano u Dogmatskoj konstituciji o Objavi »Dei Verbum« II. vatikanskog sabora: da učiteljstvo nije iznad riječi Božje, nego joj služi »učeći samo ono što je predano« (DV 10).
Budućnost primata u ekumenskom dijalogu, teološki gledano, imat će perspektivu sve većim naglašavanjem biskupske dimenzije i funkcije Petrova služenja po kojem se episkope shvaća kao nadgledanje čistoće kojom se naviješta riječ evanđelja i služi Isusu Kristu u cijeloj Crkvi. Tada ta služba odgovara kriterijima evanđelja i vjere i može omogućiti dijalog s Crkvama iz reformacije. To se shvaćanje može proširiti i na pravoslavne Crkve jer se primat ne shvaća kao pravna instancija nego kao autoritet koji se brine o redu i pravovaljanosti Crkava i koji poštuje autokefalnost Crkava. Jasno je pri tome da Petrovo služenje u liku rimskoga biskupa treba u toj perspektivi promišljati neovisno do konkretnog načina vršenja te službe, što je danas zapravo najveći kamen spoticanja.
Post je objavljen 16.11.2007. u 08:42 sati.