Marketing
Dodir
'It's the sence of touch... I think we miss that touch so much that we crash into each other just so we can feel something'
'To je osjećaj dodira... Mislim da nam toliko fali taj osjećaj dodira da se sudaramo jedni s drugima samo kako bismo osjetili nešto.'
Citat iz filma 'Crash', dobitnika 3 Oscara 2006.
Dodir... razmišljamo li ikad o tom nevjerojatno moćnom osjetu... U školi, na satu biologije, ili prirode i društva kad smo manji reći će nam da je dodir jedan od 5 osjeta koji posjeduje čovjek. Postoji mnogo znanstvenih studija koji će nam detaljno reći koje i kakve receptore imamo na koži, reći će nam da bi se bez tog osjetila nalazili u opasnosti budući da osjećamo vrućinu ili hladnoću pomoću njega. Ruka bi nam izgorjela da ne osjetimo vrućinu vatre, da ne osjetimo tu neugodnost i ne maknemo ruku instinktivno kada dođemo u dodir s nečim vrućim. I sve to dakako ima smisla.
No tu se krije i nešto mnogo dublje. Na razmišljanje o tome potaknula me rečenica koju sam čula u filmu i zapanjila me jednostavnost i istinitost srži te rečenice- o tome koliko nam je silno potreban dodir. Dodir drugog živog bića. Koliko značenja, koliko osjećaja nam može dočarati, bolje od riječi, jedan jednostavan zagrljaj.
Ne toliko davno, bila sam poprilično zatvorena u sebe. O da, grlila sam se ja sa svojim prijateljicama, dečkima, obitelji, ali obično u radosnim trenucima. No kada sam osjećala nemir u sebi, tugu ili bilo koji sličan, neugodan osjećaj rijetko sam dopuštala da me se zagrli ili samo jednostavno dotakne jer sam se tada osjećala posebno ranjivom. Sada, kad sam malo starija, i usuđujem se reći zrelija, kada sam prošla muke i radosti puberteta, poneki sam put ipak pregrizla ponos i dopustila da me se zagrli, dopustila sam drugom ljudskom biću voljnom da sa mnom podijeli moje osjećaje bez želje da mu se uzvrati. I shvatila sam koliko to pomaže i spaja, koliko jedan jednostavan, kratak zagrljaj ima moći u sebi. Koliko topline može pružiti kada se osjećamo slabima, koliko snage može pružiti nakon proplakane noći. I sva bića, ne samo ljudska imaju potrebu za dodirom, za bliskošću i toplinom drugih živih bića. Naše životinjice, kućni ljubimci, kako se samo umire kada su u boli i kada ih pomilujemo. Kako naše lijepe biljkice rastu kada sa njihovih listića i stabiljki nježno pobrišemo prašinu. Kako malena djeca ponekad plaču samo zato da ih primimo u naručje, pretočimo svoju ljubav i toplinu u njih... Zamislite kako bi ljepši dan bio ljudima koji prolaze pored nas, nesretni i zamišljeni, posebice oni stariji i zaboravljeni, da ih njihovi rođaci ili prijatelji ponekad zagrle, bez suvišnih riječi ili isprika. Ta tišina, taj trenutak, taj dodir toliko znače u ovom velikom svijetu, u ovim velikim gradovima sagrađenim od metala i stakla... Trebali bismo o tome misliti mnogo češće, jer bilo bi nam neusporedivo lakše da nakon teškog, sumornog ili beskrajno tužnog dana umjesto objašnjavanja, burice riječi koje se ponekad preslože u neugodne istine, zatražimo zagrljaj od voljene osobe. Samo jedan zagljaj.
Post je objavljen 15.11.2007. u 16:33 sati.