Marketing
S kim si takav si
"I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove! "
Kampanja ulazi u završnu fazu. Većina je već donesla odluku za koga ili protiv koga glasati. Kampanja je i onako orijentirana neodlučnima. Ulaziti u dublju analizu prljavština, laži i poluistina bi zahtjevalo jako puno vremena, volje i živaca.
Onima koji vjeruju vladajućima su sve to istine je sve nebitno, onima koji ne vjeruju i koji znaju da iza svakog "OSTVARENO" stoji jedan veliki ili jako veliki ALI (kad propuste reći tko je stvorio dug i koliki dio duga je u stvari vraćen, kad propuste spomenuti da besplatne knjige i domovi nisu za sve razrede, da porezi na kapitalnu dobit nisu predloženi za sve...) je bitno, jer znaju da moraju izaći na izbore ako žele da se nešto promijeni na bolje.
I dalje mi je žao što opozicija ne konkretizira svoje prednosti i ne iskoristi silne afere da ogoli vladajuće i pokaže kakvi su u stvari. I dalje su defanzivni, nesložni i neaktivni.
Naravno, nije potrebno spuštanje na nivo "cijene goriva do tog i tog datuma, smanjenje PDV-a na 20%, vezanje lancima na Rivi, vatreni govori na Rivi, ...", ali je potrebno pokazati da imaju stav, i što je još važnije, da imaju rješenje za tekuće probleme našeg društva.
Dva priloga po tom pitanju:
Pollitika.com
Youtube bijesprvi
Ovaj put bih se osvrnuo na jedan drugi aspekt kampanje, a to je njeno banaliziranje uvođenjem poznatih i manje poznatih estradnih i sportskih zvijezda i zvjezdica u kampanju. Umjesto da se fokusiraju na probleme i ponude rješenja, narodu se nudi malo kruha i igara, dok se oni časte bakanalijama nakon brzinskih obilazaka i davanja suludih obećanja.
Ovisno o osobnim afinitetima ti nam nastupi i istupi mogu ili ne moraju biti simpatični, i jasno je da su nam oni koji zastupaju nama bliske opcije dragi, a oni drugi mrski.
Ali, postoji jedan principijelan stav, a to je da sportašima tamo nije mjesto. Nema to veze s tim za koga je većina sportaša koja se uključila u kampanju, već s tim otkud im pravo da se uključe.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoj politički stav i opciju koju zastupa. Kada je riječ o javnim osobama onda je to ipak malo osjetljivije pitanje, jer je teško razlučiv njihov privatni angažman od istitucija iz kojih potiču ili koje zastupaju. Zato je u redu da se vojne osobe ne bi smjele angažirati, i zato bi bilo u redu da se ni crkvene osobe ne miješaju u kampanju niti priklanjaju pojedinim opcijama.
Isto tako je pitanje kako su sportaši postigli slavu i novac kojim raspolažu. Kada je riječ o sportašima koji ne žive u našoj zemlji i ovdje ne plaćaju poreze, po meni oni nemaju ama baš nikakva prava govoriti o bilo čemu u našoj zemlji.
Ista stvar je sa sportašima koji dobijaju novac od države, dakle od svih nas. Imaju pravo navijati za koga god hoće, ali po meni nemaju pravo, dokle god ih na neki način svi mi plaćamo (bilo zato što se bave neatraktivnim sportovima ili zato što nisu uspješni u atraktivnim sportovima), nemaju pravo javno se svrstavati uz bilo koga.
Jer da nema potpore države, za dobar dio njih nikada ne bismo ni čuli, i mislim da su oni samim tim izgubili pravo da svrstavanje.
Oni koji su zaradili novac svojim radom i trudom sami, i koji su uz to platili porez državi koju vole, njima svaka čast, neka se svrstavaju uz koga god hoće, pa neka to rade i javno. I tu je recimo razlika između recimo Dina Rađe i nogometaša, on je pošteno zaradio svoj novac (za porez ne znam, ali pretpostavljam da on nije državljanin Monaka), bez obzira što mi se njegov politički svjetonazor ne dopada.
Institucionalizacija jednog nogometnog kluba je najekstremniji primjer. Proglas koji su najprije svi potpisali, pa onda neki demantirali, pa demantirali demantij, je uključio i nogometaše koji nisu naši državljani, ne učestvuju u izborima, a i pitanje je koliko i kako govore naš jezik te koliko su u stanju razumjeti što su potpisali.
Za većinu potpisnika je to po svoj prilici i onako bilo najkompliciranije štivo koje su pročitali u jako dugo dugo vremena, ako izuzmemo najnovije avanture Tex Willera ili Zagora.
Dokle god im država oprašta preko pola milijarde kuna poreznog duga, dokle im gradi stadion koji je do sada koštao najmanje još toliko, dokle god su njihovi najlošiji igrači plaćeni 20 ili 30 prosječnih mjesečnih plaća, dokle god su im sponzori rukovođeni isključivo političkim motivima, dokle god oni ne mogu pokriti niti 1% svojeg poslovanja od ulaznica, suvenira, prava na TV prijenose i sl., dokle god ne plaćaju porez na te plaće koje im se isplaćuju, dokle god ne plaćaju porez na transfere, dotle se ne bi smjeli miješati u predizbornu kampanju.
Nevezano uz njihovo svrstavanje, trebalo bi ih i onako prepustiti tržištu, pa nek završe poput stotina firmi za koje vlastodršci kažu da su propale jer se nisu uspjele prilagoditi tržišnoj ekonomiji. Ili nek se razviju u uspješna poduzeća poput Reala, Machester Uniteda i sl, i neka posluju transparentno.
Uostalom, kad im je domovina tako na srcu, sigurno ne žele trošiti državni novac na sebe, već žele zaraditi i pomoći državi koju vole.
Znam da je ovo pitanje vrlo osjetljivo, i da se možda ne slažete s mojim mišljenjem, ali vjerujem da sportašima nije mjesto na plakatima. Pogotovo što oni svojim primjerom baš i ne pokazuju kako se to domovina voli i izgrađuje, plaćajući porez i imajući boravište u Monte Carlu, a propovijedajući nama kako da živimo i koga da odaberemo.
Ovo sam dobio mailom, a vezano je uz post:
Na današnji dan 1492. prvi pisani trag o duhanu (Kolumbo), 1630. umro Johann Kepler, 1983. proglašena Turska Republika Sjeverni Cipar.
Post je objavljen 15.11.2007. u 16:24 sati.