Marketing
MOžda si odlutao od sebe. No sada je vrijeme da se vratiš kući...
Eh da.
Život ide dalje. Kako samo brzo teče, ne stignem se ni okrenuti još jedan dan završio. Još sam jedan dan manje na ovom svijetu. Boga pitaj kada će doći moje, tvoje ili bilo čije vrijeme da se makne odavde. Kad samo pomislim da se to može dogoditi u bilo kojem trenutku bilo kojoj osobi. Stvarno me to uplaši, užasno me uplaši. Jednostavno je sve tako nepredvidljivo, jednostavno je sve moguće, i ono najgore i ono najbolje.
Onako, gledam oko sebe, i vidim toliko različitih ljudi. I slušam toliko različitih priča, i stvarno se pitam kako je moguće da nas je toliko ovdje, a svatko da je poseban na svoj način. Pa nas je na milijarde na ovom okruglom svijetu. Na ovoj ponekad užasnoj Zemlji. Znate, često mi kažu da bi radije da mogu živjeti na nekom drugom planetu, da nisu ovdje gdje se nalaze. Da bi se najradiji maknuli i možda živjeli na Mjesecu. Ili bi možda radije letjeli po Marsu. Ah sve je to jedna velika maštarija, jer svi znamo da smo tu gdje jesmo, i da se ne možemo maknuti odavde. Istina, nikad ne znaš što se može dogoditi, jer ne bi se čudila da jedan dan cijeli naš svijet doslovno pukne i nestane, jer kako smo krenuli sa našim životima i ponašanjem, sve je moguće. Jer da mi je netko išao reći kada sam bila manja da postoje ljudi koji bi jednostavno išli ubiti svoje dijete, svoju majku, svoju ženu, rekla bi da to ne postoji kod nas. Još dan danas ne shvaćam mozgove takvih ljudi, jednostavno mi nije jasno što dođe takvoj osobi u glavu, što joj se dogodi? Zar je toliko ogorčen na nešto, na nekoga da ide takvo nešto užasno počiniti? Nikad neću to shvatiti.
Jer kao što sam već rekla, možemo samo nestati odavde, još gore, netko nama blizak može nestati. No što me muči, što me navodi na razmišljanje? Na primjer osobe koje mi nisu toliko bliske, osobe s kojima idem možda u razred, ili s kojima dijelim i provodim kojih sat vremena tjedno možda na jednom treningu ili osobe s kojima progovorim tri riječi tjedno. Zašto one? Pa jednostavno slušam neke osobe koje uporno pljuju po drugima, ili im pričaju iza leđa, a onda dođu k njima i nasmiju se s njima i pričaju kao da su si najbolje na svijetu. Istina, to možda je dvoličnost, no ponekad kažu da je bolje i šutjeti i držati to u sebi. I onda me neke izjave iznenade. Ljudi se povesele tuđoj nesreći. Ne razumijem ja to. Kako se možeš veseliti kada netko dobije nešto što nije zaslužio? Ma opet i da je to zaslužio čemu biti takav? Jer zašto se smijati nekome ako ti ništa u životu strašno nije napravio. Ja znam da bi meni netko morao ubiti moju majku da bi ga ja išla MRZITI. Da bi mu ja išla nešto stvarno zamjerati, jer onda bi i imala što. No zašto mi onda "klinci" se veselimo kada nekome tko nam nije drag ne ide baš u životu, ili kada mu se nešto loše dogodi? Čemu to? Zar kod nas već ima mjesta za mržnju!?
Zar smo već u stanju činiti zlo oko sebe, širiti ga? Ionako ga Bože moj, ima stvarno već previše oko nas.!
Zar to nitko ne shvaća?
Svaki čas nas vreba u svakom trenutku samo da bi pali, samo da se nikad više ne dignemo. No zar bi nas jedan pad trebao uništiti? Zar bi se trebali prepustiti svemu lošemu samo ako se jednom spotaknemo?
[.ne.]
Odgovor je suvišan. Jer vjerujem da je stvarno bezumno izgubiti vjeru ako nam jedna molitva nije uslišana. Odustati od svih svojih snova ako nam jedan nije ostvaren. Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan ako nisi uspio u prvom pokušaju.
Znate, bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn....
Post je objavljen 15.11.2007. u 16:05 sati.