Marketing
Zimske ludorije moje mladosti
Eeee, probudih se jutros i palim komp, da bi slušao malo glazbu, ne znam što mi bi al uhvatila me nostalgija, sinoć sam cilo vrime slušao stare pjesme, nisu tužne bilo je i veselih ali su dosta stre neke su kao naši roditelji. I tako ja u palio komp, kad ono poruka od kolegice moje, da je pao prvi snig. I gledam ja, kod nas kroz prozor a ono ništa samo glupa kiša rosti još uvijek. Ne da meni vrag mira, idem vidit do kolegicinog bloga jeli što pisala o tom snigu. Naravno na da je. I onda još stavi sliku koju je uslikala, joj jesam bio ljubomoran, hehe. Tako čitam njezin post o tom snigu. I u meni se javila sjećanja, lijepa sjećanja iz nekih drugih godina vezanih uz snig. Ajme koje smo ludorije izvodili kad bi snig pao. Bili smo djeca, no, dobro. Ne baš djeca. Ranom zorom se ustajalo, mora se što prije. Sanjke se prije toga pripremalo cijelu jesen. I tako ranojutarnjo ustajanje, doručak i ajmo. Skupili bi se pod jednim brdašcom. I odmah se pravi plan što i kako. Svatko je već znao što je njegov posao, nije nam bilo zima biti po cili dan vani na -10, a danas bižimo u kuću ćim malo vitar zapuše. I tako jedni praviše stazu za sanjke, dok drugi praviše stazu za vreće, to je bio jedan od težih poslova, ali nitko se nije bunio. Nabijati snig u zavojima, da se ne izleti s vrećom kad idemo nizbrdo. Praviti skakaonu za vreće i mnoštvo drugih gluposti. Nakon toga mali odmor, koja cigara skrivečki se pali, da nas nitk one vidi, jer smo bili kako naši roditelji kažu balavi. I nakon odmora ludilo, to se je svega i svačega radilo na tim stazama. Koliko samo pokidanih sanjki, puknutih vreća. Koliko je bilo smijeha. Ma tko je vodio brigu o ičemu. Nitko, samo se ludovalo i živjelo tih dana samo za snig. Onda kad dan završi stiže večer, naložila bi se vatrica na vrh brda, da se malo ogrijemo, sjedili i pričali satima uz vatru, radili bezbrojne gluposti, nije se išlo kući do kasnih sati. I tako iz dana u dan. Kad bi nam dodijalo uživati na tom brdu, imali smo još jedno mjesto, gdje smo pak išli mi stariji, jer je bilo opasno, usred šume, Veće brdo i naravno veći spust. Ali nije to bio problem, nego nisi se moga nikako zaustaviti osim uletom u potok ili skretanjem u borove. Pa ti biraj ili noge u vodi, ili da se izbodeš u borovima. No, to je bio manji problem, ti uletiš u te borove koji su bili su manji, te onaj koji dolazi odozgora te nikako ne može vidjeti. Te ti taman kad si se spasio potoka i borova da se ne polomiš morao si biti kaskader kad bi netko drugi naišao odozgora. Ajme šokova i smjeha. Samo čuješ stižem ili bježi a ne vidiš ga. Koliko sudara, udaraca šljiva na svim mogućim mjestima. Joj, no ništa nije boljelo malo se valjaš po snigu prvih minuta i opet ustaješ i ideš dalje. Onda kad bi navečer sili opet uz vatru, vrag ne da mira, mladost ludost. Ajmo napraviti što većeg snjegovića opet mnoštvo priprema jer to se ne radi jedan dan nego cili tjedan, morao je biti višlji od tri metra uvijek. I tako dok ga ne bi napravili nije se odustajalo. I još jedna stra ludost iz mladosti naše. Pošto je naša ulica sokak, nema prometa velikog, i pod brdom smo. S jedne strane ulice negdej na sredini imaju veliki čempresi, prelijepi. Kad bi se spustio mrak, nama bi bio užitak sakriti se u te čemprese i čekati da netko prođe pješke, ne važno star ili mlad , dal ga poznamo ili ne. Napravile bi se grude, i sjediš u čempresu i čekaš. Ajme kako smo bili složni tada. Miri tišina. Nikog od nas se ne čuje. Onaj tko je išao kroz ulicu nikako nije mogao znati što ga čeka. I onda kad bi došao u zonu gruda, grude samo počeše padati a on nikoga ne vidi niti čuje niti može znati tko je. Ajme bižalo je i staro i mlado. Nekad su neki i skužili di smo pa su nas potirali ali nikada nitko nije bio uhvaćen na djelu, hehe. Zamislite šoka mir i tišina nigdje nikoga oko tebe, samo mrak i snig. Kad samo kao iz vedra neba grude ponu padati po tebi a ne vidiš odakle uopće dolaze. Stvarno smo bili zločesti, joj jo ,ta mladost i naše ludorije. To su samo neke kojih sam se jutros sjetio, a još kad bi se okupilo to društvo i sjelo prepričavati sve što se radilo, mislim da bi mogao napisati jedan veliki post o tome. No, i ovaj mi je dobar. Joj, sad mi je došlo da opet kao nekada sjednem na sanjke i spustim se niz brdo, mislim da i hoću čim, padne snijeg, da ću pozvati to staro društvo makar da se još jednom okupimo i kao nekada i ztezamo, makar jednu večer samo. Iako smo sad svi već napola odrasli ljudi, vjerujem da će se svi odazvati.
Post je objavljen 15.11.2007. u 11:56 sati.