Bila u Vlasenici ulica Bratstva-jedinstva i u njoj su,na broju dvadeset,zivjeli Kutagici.Ima u svedskom gradu Udevala ulica Boracka(u slobodnijem prijevodu)i u njoj sada zive isti ti Kurtagici:Suljo i Lejla,sa dva sina:Mirzom i Zlatkom.Izmedju ta dva grada,izmedju te dvije ulice,izmedju toga danas i toga nekad,u slucaju Kurtagica su beskrajne daljine i mnogo godina u kojima razlicite zivote zivi ova,ipak,sretna porodica.
Do samog ulaza,u predsoblju,visi uokviren kljuc.Obicni mesingani kljuc od elzet-brave.
-To je od naseg stana u Bosni-veli Lejla,shvatajuci moju zbunjenost.-Ponijela sam ga i uokvirila da me podjeca da nismo repa bez korijena i da imamo kucu,pa gdje da je.
Suljo je ekonomist.Direktorovao je u Vlasenici u vise poduzeca,a potom,kao mlad kadar,sa nepunih trideset,postao predsjednik Vlade u Vlasenici.Lejla je pravnica.Bila sekretar Suda.Suljo je i sportist(dva puta u juniorskoj dobi proglasavan sportistom godine u Vlasenici).Kosarkas,poznat kao dobar suter.Iz Vlasenice presao u zvornicku Drinu,a potom i u sarajevsku BOSNU,i to u vrijeme njene najblistavije povijesti,kad je bila prvak Evrope.Bio je i reprezentativac Jugoslavije.Lejla,Zvornicanka,CISTOKRVNA,kako to voli istaknuti.Cura sa Drine.Opijena sjecanjem na djetinjstvo,poput mnogih osjecajnih osoba sa rijeke.Rodjena,veli,i djelovala u kuci s kojom zavrsava Veliki,a nastaje Mali Zvornik,kraj zeljeznog mosta.Odrasla,voli istaci,u najljepsoj mahali na svijetu,s ne bas nekim imenom-Grobnice.Odaje osobu koja s podjednakim intenzitetom voli i Zvornik,i tu svoju mahalu,i Vlasenicu,mada,veli,Vlasenici fali rijeka,i svog Sulju,i sinove,i zivot-onaj bivsi i ovaj sadasnji,i sve to s toliko kolicine da je previse za jedno ljudsko bice.
SVEDSKA VEZA
Vjerovatno bi sve bilo drukcije da nije bilo tog devetog aprila i prijetnje koja je Sulji bila dovoljan signal da pokupi porodicu i da,poput onih koji su imali malo vise srece,stigne do Svedske,bez mnogo oblijetanja,do Udevale.
Nema slucajnosti,ali ima sretnih okolnosti.Dokaz je i svedsko iskustvo Kurtagica.Suljo je vec u kampu poceo sricati svedski,a dolaskom u Udevalu je,za samo mjesec,polozio osnovni tecaj ovoga jezika i sa Svedjanima krenuo u Gimnaziju,a potom,sa grupom od pedeset stranaca na fakultet.Polozio je sve ispite i dobio rekordan broj poena;time se ovdje vrednuju i gradiraju polozeni ispiti na fakultetima.
-Pokosio me susret sa Svedjanima u Udevali kad su mi rekli da zaboravim svoje zvanje i znanje i da u struci ne ocekujem nista.Ponudili su mi posao sumskog radnika.Dodjem kuci i ispricam to Lejli."JA BIH PRIHVATIO",kazem.
I bih,sto posto,da ne bi nje:"NECES",veli ona,"SULJO,PA STA GOD BUDE,NEK BUDE.NISI NIKAD TO RADIO,
NECES NI OVDJE"."KAD JE TAKO",rekoh Lejli,"HAJMO,ONDA,U POTRAGU ZA DRUGIM RJESENJIMA".
-Iz Amerike nas je pozivao prijatelj i samo smo se trebali javiti Ambasadi u Stockholmu...Nakon niza pokusaja sa doskolovavanjem(bio sam na nekom kursu i u Norveskoj,ali kao stranac nisam mogao dobiti stipendiju i odustao sam),pa obuke za rad sa kompjuterom,dobijem praksu u mojoj sadasnjoj firmi.Ubrzo potom dobijem i prvi posao na sest mjeseci,s produzecima.Nakon ravno godinu i tri mjeseca,dobio sam stalni posao,i to na mjestu sefa.Dva mjeseca poslije sam imenovan za finansijskog direktora.U medjuvremenu je doslo do integracija,pa je to sad velika firma.U nJoj sam i dalje,radim kao sef centralne administracije,a i clan sam uprave.
Sada su drukcije okolnosti.Nasi strucnjaci ne rade vise na linijama;oni su rukovodioci procesa,kontrolori,cijenjeni.
-Nasa djeca rastu s visokim stepenom motivacije.Kad ih pitas sta ce raditi,obicno odgovaraju da ce biti inzinjeri ili ljekari,za razliku od vecine svojih svedskih vrsnjaka,koji najcesce spominju zanate ili jednostavnija zanimanja.To je nasa neprocjenjiva prednost.Ipak,vazan je bio taj prvi korak,ta prilika koju su nasi ljudi znali iskoristiti i dokazati se i kao dobri radnici i kao cestite porodice.Sad su nasi trazeni u Svedskoj,i ne samo nasi,nego stranci opcenito,cemu smo mi bili dodatni pozitivan razlog.
Na slicmom kolosijeku je proticala i Lejlina svedska INTEGRASJONS varijanta.Boreci se sa mladjim Zlatkom da ne ostane sakat u bosanskom(nakon odlaska iz obdanista,on uporno svedski,ona bosanski,i tako ovaj porodicni duel osta s dva pobjednika:i Zlatko nauci nas i Lejla savlada svedski),na poslu je radila samo sa djecom stranaca,
dok je nije zapazila rektorica u jednoj skoli i ponudila joj da mijenja u odsustvu nastavnike iz svedske nastave.
-Sa zadovoljstvom radim ovaj posao-kaze Lejla.-Narocito kad imam priliku nasu djecu poducavati nasem jeziku.Beskrajno sam se radovala kad sam grupi nase djece dala da citaju iz knjige na bosanskom jeziku i kad su me,nakon sto je zavrsen cas,molili:"VENTA,JOS MALO!",samo da dovrse zapoceto poglavlje.
Suljo je u Udevalu vratio kosarku.
-Dodje,jos dok smo bili u kampu,Iranac i pita:"IGRA LI NEKO OVDJE KOSARKU?"Komuna nam je pomogla da organiziramo UDEVALA BASKET KLUB i te godine smo poceli u Petoj diviziji Svedske,a samo za tri godine smo stigli do Druge divizije,pobjedjujuci neke ekipe i sa stotinu koseva razlike.Potom smo se poceli raseljavati i,naravno,vise nismo mogli odrzati nivo.Ja sam malo i pauzirao.Opet igram.I mladji sin Zlatko je zavolio ovaj sport.
BOSNA NAM JE ZEMLJA,SVEDSKA DOM
Drugo poglavlje ove hronike o Kurtagicima je prica o sinovima Mirzi i Zlatku.Ne kaze narod dzaba da ne pada iver daleko od panja.Obojica su zavoljeli sport.I Mirza je poceo s kosarkom,ali se PRESALTAO na rukomet(amidza Esad mu je igrao u zavidovickoj KRIVAJI i bio drzavni reprezentativac!),a vec je receno da Zlatko igra s ocem kosarku.
Mirzi je dvadeset jedna godina.I u osnopvoj skoli i u gimnaziji je dobio nagrade za svestranost.Sad je na trecoj godini ekonomije.I tu je upravo stekao priznanje:za koji dan ce u Italiju,u Milano,na cetveromjesecni dodatni studij,
za sta je dobio stipendiju.
Treba ugrabiti vrijeme da bi se razgovaralo sa Mirzom.Ako nije u skoli,onda je zauzet rukometom,koji u Svedskoj stoji bolje od kosarke.Karijeru gradi kao sudija i vec je dogurao do saveznog nivoa.Sa pet godina iskustva,najmladji je savezni sudija u Svedskoj.Morao je izabrati;ili da igra ili da sudi.Opredijelio se za sudjenje.
Mladji brat prati starijega.Samo sto Zlatka ne zanima ekonomija,nego bi volio biti advokat.
Jedini su Bosanci u ovom kvartu,sto im ponekad fali.
-Nije lose ni sa Svedjanima,ali nedostaje im opustenost.Nisu to iste relacije-kaze Mirza.-Kad se bas zazelimo,
skoknemo do naseg bivseg kvarta,gdje ima vise nasih porodica.
Da ne bi zaboravio,Suljo je odmah naglasio da je Lejla DIREK njihove kuce.I bivse i ove.Ja bih dodao,i cuvar uspomena.Zapravo,u ovoj skladnoj porodici je svako na svoj nacin realni zivot doveo u podnosljivu ravnotezu sa sjecanjima.Mirza i Zlatko vole price o Bosni,raduju se svakom odlasku u Vlasenicu i Zvornik.Mirzi sada Vlasenica izgleda manja.I nije to vise ona carsija iz njegove maste.Zlatko je mozaik o zavicaju sklapao prema pricanju starijeg brata ili prema vlastitoj zelji.
-Tamo je sve drukcije-uglas ce obojica.-U Bosni je nasa rodbina.Tamo se zivi intenzivnije,slusa se nasa muzika,
pa ti cevapcici.Ipak,kad se vracamo,kad dodjemo nadomak Udevale,osjetimo da se vracamo kuci.Takav odnos nemamo prema Vlasenici.U njoj je sve drukcije i pripada nestvarnom podrucju emocija.Ono tamo nam je zemlja Bosna,a ovo ovdje nam je kuca.
Vracamo se Lejlinom uramljenom kljucu u predsoblju njihovog stana prepunog sitnica iz proslog zivota.
-Iz Vlasenice nisam ponijela vrijedne stvari,ali sam uspjela iznijeti neke drage predmete.Podsjecaju na sretne dogadjaje i drage osobe:sahate koje su moj otac i djed dobijali za godisnjice u preduzecu,djecije haljine,na zidu je i Zlatkova uramljena majica,pa prve sinove farmerke,kuhar s nasim jelima,koji godinama dopisujem novim receptima i saljem ih poznanicima sirom svijeta.
-Ljudi s rijeke su osjetljiva bica-kaze Lejla kao da pravda svoju bolecivost prema Zvorniku,a u njenom kuhinjskom ambijentu,na frizideru,stoji slika rodnoga grada.
-A kljuc?Eh,toliko da se zna da nismo beskucnici.To je kljuc naseg stana u Vlasenici,u toj ulici bratstva-jedinstva.
Toga dana sam ponijela i zidni kalendar sa zaokruzenim datumom;deveti april.Zakljucali smo ta vrata i nikad vise nismo prekoracili taj prag.Ostao je ovaj kljuc i sjecanja.A sjecanja se odreci ne mogu.
Decembar 2005.
(Uzeir Bukvic-"SIJERMINA DJECA")
Post je objavljen 15.11.2007. u 11:03 sati.