Bila jednom davno jedna nasmijana curica koja je dodirom lijecila rane, postojala je jednom ali kad je pogledala na svijet njenim venama je potekla mrznja....Svaki put kad placem njena sjena se nadvija nad mnom, zato nikad ne placem...Ona vise ne postoji, ne mogu je vratiti, nikad i nije bila stvarna, zivjela je kroz mene, no ona vise nije tu...Prokleti sam anšeo, kad sam stajala na vratima svijeta odabrala sam zakoraciti natrag prema propasti..Da to sam ja...
p.s. Ovih dana svi od mene zele da sam netko drugi, ali ta djevojcica je nestala, ne ne mogu je vratiti, pokusavam...Drzim te za ruku ali ja vise nisam stvarna, satkana sam bolu, ne mogu te spasiti, cak ni sebe ne mogu...
Post je objavljen 14.11.2007. u 22:12 sati.