Nosim kofer svojih sjećanja,
Ofucan, težak i tajnovit.
Hodam s njim, polako i pognuto,
A ljudi misle da sam star.
Ne, ljudi, nisam,
Samo nosim težak kofer.
I kad ga otvorim u sobi hotela,
Osjećam se kao kod kuće,
S poznatim mirisima i detaljima.
Onda šećem novim gradom,
Gledam maturante i domaćice,
Neonske reklame i mokre pločnike.
Punim, znate, džepove trenucima.
Kasnije ih pažljivo rasprostirem,
U hotelskoj sobi, na krevetu,
Pridružujem ih i aranžiram,
Stara sjećanja i nova.
Pločnik je ujutro još mokar
(sveznajuća šutnja prolaznih lokvi),
Sunce ga miluje pod mojim koracima
Dok hodam prema stanici
Sa starim koferom u ruci,
U kome se komešaju
Nova sjećanja i stara.
(IV/97.)
Post je objavljen 14.11.2007. u 22:03 sati.