Već se dugo priča o mogućnosti postojanja paralelnog svemira, vremensko-prostornog kontinuuma i neke nove dimenzije.
Nisam sigurna oko terminologije, ali otkrila sam da je posebna planeta već dugo među nama.
Potpuno se integrirala i mi više niti ne zapažamo da tamo vrijede neki drugi zakoni, zakonitosti i pravila.
Riječ je o doktorskom svijetu.
Čim se uđe u neku njihovu zgradu portalno smo prebačeni. Neosjetljivo i neprimjetno.
Svi stanovnici imaju svoje posebne uniforme. Po njima i mi uljezi znamo tko je tko u hijerarhiji.
Znaju zbunjivati, tako da recimo doktorsku bijelu kutu mogu nositi i bolničari, apotekari ili tehničari. Jednom sam oslovila sa "Gospodine doktore" i kuhara koji je prolazio hodnikom. Po njegovoj ljubaznosti i zanimanju za moje probleme otkrila sam da sam u zabludi i prije nego me on sam ispravio.
Svi se služe posebnim jezikom koji se uči nekoliko godina. Ne liči baš na hrvatski, a često niti na latinski koji mu je najsličniji.
Uglavnom je nama zemljanima nerazumljiv, mada postoje slučajevi kada se učestalošću spominjanja mogu pohvatati konci značenja. Sedacija tako nema veze sa "sjednite si", nego sa upotrebom određenih lijekova za kojekave zahvate.
Pismo je poseban slučaj. Nisam sigurna je li više nalik na hijeroglife s primjesom klinastog ili stare glagoljice uz arapska slova. Pročitati ga je gotovo nemoguće ako niste iz tog svijeta, ali pisanje bi već moglo ići. Probala sam jednom i stvarno je ličilo na doktorsko pismo. Šteta što nije imalo nikakvo značenje. Samo je bilo nalik.
I vremenska dimenzija je potpuno drugačija od ove naše. Pola sata pauze kod doktora i sestara traje puno duže od one polusatne pauze koje ja imam, a "pričekajte malo" znači da treba biti spreman na nekoliko sati čekanja. U dobrim slučajevima.
Gravitacija je tamo puno veća nego kod nas. Naša tijela su puno sporija i tromija. Zbog te posebne gravitacije jako mi je teško ustati se sa zubarske stolice, a još teže sjesti u nju.
Dakle: poseban jezik, posebne uniforme, posebno pismo, posebna mjera za vrijeme i posebni zakoni fizike...treba li još dokaza?
Ima ih.
Vjerojatno zbog drugačije atmosfere u njihovim prostorijama ja iznenada oglupavim, čim uđem. Sve mi se mora ponavljati po tri puta, zapisivati na one male papiriće koji se stavljaju u novčanik ili davati brojeve telefona da kasnije nazovem ako mi nije jasno.
Prostorno se gubim. Oni njihovi hodnici kao da se množe i izranjaju neočekivano. Gori su od onih u Doomu. A često i strašniji. Čula sam da postoji šifra s kojom se lakše prelazi s nivoa na nivo u obliku nekih plavih kuverti, ali nisam to još koristila pa ne znam zasigurno.
Kad napokon nađem mjesto gdje sam upućena, ne znam kako ući unutra. Piše "Ne kucati". Tražim vrata na kojima se to smije, ali obično su to vrata od wca. Zaključanog, a ključ je u ordinaciji gdje se ne smije kucati. Pa sad nek to obično ljudsko biće riješi...
Treba još dokaza?
Ima ih, ali i ovo je dovoljno.
Paralelni svemir je među nama. Doktorski svijet je evidentiran.
Ili bolje rečeno, dijagnosticiran.
Post je objavljen 15.11.2007. u 08:42 sati.