Kombinacija posla i kratke ugodne kave dovela me danas do jedne drage mi mlade mame. Kad sam tek došao njena djevojčica od nepune dvije godine sramila se - bilo to baš slatko za vidjeti! Kroz par minuta malena se naizgled skroz oslobodila i tada su krenula dodavanja kojekakvih igračaka meni (ajme, nisam ni znao da su mi teko dobri refleksi :D), ispitivanja tipa kako se zovem, što je ovo a što je ono, pričanja o tome što sve ona može i zna, i tako dalje!
Bilo je jako lijepo opet nakon dugo vremena vidjeti curicu čijoj sam prvoj godini života stjecajem čudnih okolnosti prisustvovao više od njenog pravog oca.
A onda...onda je nešto grdo zasmrdilo!
Mala se posrala :D
Mama ju je odnijela do wc-a, oprala, presvukla i stavila ju spavati te se vratila praviti mi društvo. A tada je pomalo srdito rekla:
"Već jako dugo kad joj se kaki ona pita! Čak i kad hodamo vani, na ulici, ona mi kaže da joj se kaki! A sad nije ništa rekla - to je zbog tebe, bilo ju je sram reći to pred tobom!"
Osjećao sam se kao da me ta žena špota jer se njena kći nakon dugo vremena posrala u gaće...i to zbog mene :D
Prvo sam se u sebi lako nasmijao...mozgom mi je proletjela šala tipa:
"U, al sam strašan...zbog mene se bebe useru u gaće :DD"
A sljedeće što sam pomislio bilo je:
"Kako se sram razvija rano - mala djeca se već jako rano počinju sramiti! A posljedice čina se osvješćuju naknadno, učenjem!
Tako je ovu curicu bilo sram reć predamnom da joj se kaka, ali ju nije bilo sram posrat se u gaće!"
Čudni neki kriteriji :)))
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 14.11.2007. u 16:42 sati.