Marketing
Monopol i pitanje:
TREBA LI HRVATSKOJ PUTIN?
Sve hrvatske podjele, pa i ova na Istočnu i Zapadnu Hrvatsku, maskiraju jednu bitnu: na građane s ove i one strane zakona, i činjenicu da prvi žive u zemlji drugih. Stoga je Kuljišev tekst o Istočnoj i Zapadnoj Hrvatskoj bio logičan nastavak priče o idološkoj fantazmi koja ističući konklikt crvenih i crnih, u stvari prikriva nepostojanje bilo kakvog antagonizma SDP-a i HDZ-a oko ove prevažne teme naših života: oko činjenice da je u temelju hrvatskih socijalnih odnosa, oprostite na Krleži, krvav nož: hrvatska kuća Glembay i opet leži na nekažnjenom zločinu!
Kazao sam da za vatrometa nitko ne gleda zvijezde, pa iako polemika koja se razvila nakon objavljivanja Kuljiševa teksta nije bez razloga, mislim da se i dalje ne primjećuje teza koju je, usred pirotehničkog spektakla, Kuljiš krišom podvalio analizi parlamentarne izborne kampanje:
"s druge strane, u stvarnom životu stvari nikad ne idu lako kao u apstrakciji, pa pošto monopolskim grupacijama koje podupiru nazadnu hadezeovsku vladu, odgovara da još neko vrijeme očuvaju pun ekonomski suverenitet i gospodarenje u fabrikaciji nacionalnog duga, što će trajno osiromašiti široke slojeve, a neizmjerno obogatiti nevjerojatno mali broj ljudi koji su okupili još u Tuđmanovu predvorju, ne treba isključiti mogućnost da se poboljšanje još odgodi za neko vrijeme."
Na svu sreću, postoje ipak rafinirani čitatelji istančana sluha: kako sam u komentaru upozorio na ovaj ostrašćeni previd središnje teze teksta, tako mi je stigao mail dobrog prijatelja koji na to replicira:
"Ima jedna stvar koju bih rado da uočiš, a tiče se monopolskih grupacija koje si našao u Kuljiševom tekstu. Naime, koliko se može iščitati iz povijesti ekonomskog razvoja zemalja posljednjih stotinjak i nešto više godina, uvijek su ga vukle "monopolske grupacije". Odnosno, protivno pričama, kompetitivno tržiste disperzirano na puno malih igrača češće ih iscrpi pa uspori razvitak. Zemlje bilježe skokoviti rast najčešće tada kad ih vode oligarhije, kako Amerika, tako i Japan, Kina, pa čak i Švedska. Stvar je samo u tome koliko su te oligarhije bahate i nemilosrdne, ili su kao u jJapanu benevolentne a u Švedskoj kulturne, samozatajne i tolerantne. Najvećim Švedskim firmama vladale su familije, neke od njih najbogatije na svijetu, a nitko im izvan Švedske ni imena ne zna. Ameri su skoro kao i Rusi: jahte, sampanjac i kavijar, a ako treba i nekog po glavi.
Sad se ja mislim kako odgojiti hrvatske mogule, ako je moguće...
Evo jedan citat:
Bez obzira na uzrok, važno je uočiti da akumulacija i rast načelno ne potrebuju tržišta, kao što je važno uočiti i da politička legitimacija načelno ne zahtijeva demokratski ustavni poredak. Suvremena povijest obiluje primjerima zemalja koje su prošle kroz dugačka razdoblja izrazitog rasta i političke stabilnosti unatoč činjenici da tom razdoblju ni tržište ni demokracija nisu bili osobito svojstveni. Spojeva autoritarne politike i faza intenzivnog razvoja (?), izvedenih na različite načine i u raznim okolnostima, ima u izobilju. Neki od njih su bili dugoročno uspješni te ih se nudilo kao uzore koje bi tranzicijske ekonomije valjale slijediti. Društveno-institucionalni odnosi tzv. „zlatnog doba“ u većini najrazvijenijih zemalja svijeta teško da se mogu opisati kao posve liberalani i/ili demokratski. Točnije bi bilo reći da su za taj rast bili zaslužni korporativistički odnosi i stanja. Čak je i socijalistička industrijalizacija (na koju se može gledati kao na poseban slučaj kasne modernizacije) proizvela razdoblje velikog rasta u izrazito nedemokratskim, no gotovo neosporavanim društvenim odnosima.
Iz teksta Vojmira Franičevića: The postsocialist states in SoutheastEurope: challenges and dilemmas
Economies: Current State and Future Changes
To je naprosto stanje svijesti - nitko u Hrvatskoj ne razmišlja o tome kako da uživa u što boljem sviranju trombona ili francuskog roga - to je teško, ne donosi ni love ni plavuša. Eventualno, Hrvatska vapi za diktatorom Putinovog tipa (ili Titovog, kako hoćeš - strog i pravedan) i da on odredi tko će svirat trombon i tko ce nastupati u Dubrovniku, razvijati znanost, filozofiju i kaj ja znam kaj - ostavimo se priče o liberalizmu i tržištu, to kao sto piše Franičević ne donosi lovu."
Ovoga sam se i plašio.
Koječega u tekstu moga prijatelja - ne njegovih riječi, nego mogućnosti da im i u stvarnosti ponešto zaista odgovara - a ponajviše mogućnosti novog Oca Domovine.
Hrvati su istinski japiji: volimo mi Japu!
Starčević kao Otac Domovine.
Očinsko upozorenje republikanca Radića: Ne srljati kao guske u magli!
Očinska figura bukoličkog Mačeka, paraliziranog između boljševika i fašista.
Poglavnik Ante Pavelić.
Maršal Tito.
Vrhovnik dr.Franjo Tuđman.
Hrvati vole vladare.
Čvrste vlastodršce. Gazdu.
Iako, nisu svi vladari isti; na primjer, jedna podjela razlikuje vladare-očeve od vladara-majki. Očinski tip prispodobljuje Tito: taj nije previše brinuo o djeci i ostavštini: jedva da je je za sobom ostavio ponekog pudla ili naušnice, zemlju nikako nije. Tuđman je majčinski tip vladara, kao Baja Pašić kod Srba: Dete voli slatko! Dajmo Seki lokal sim, lokal tam, a unučiću Deki banku na Kaptolu! Tuđman je bio slab spram djece; Tito, poput Staljina koji rođenoga sina nije htio zamjeniti za njemačke generale!, nije znao ni da postoje.
Ovako ili onako, Hrvati vole diktatore.
Treba li Hrvatska Putina stoga ni najmanje nije naivno pitanje.
Monopoli, ili rađanje nove hrvatske oligarhije o kojem pišem već mjesecima, najmarkantniji su fenomen hrvatske današnjice, kao sjenom praćen dojmom da bi Hrvatskoj trebala neka čvrsta, očinska ruka: izgleda da smo prereagirali smanjujući predsjedničke ustavne ovlasti, i sada bi Oligarhija trebala biti okrunjena prosvjećenim apsolutizmom Vladara, ne bi li se valjda zajamčio transcendentni karakter Hijerarhije: protiv ovakve katastarske preraspodjele Zemlje, nema ništa protiv ni samo Nebo, sudeći po glasovima Ordinarijata.
Evo spekulacije koja bi toj nasušnoj hrvatskoj potrebi mogla udovoljiti: dr. Ivo Sanader, pobjedi li na izborima, sprema za svoga nasljednika ministra Primorca!
Sanader bi dvije godine obnašao dužnost premijera, a onda bi je prepustio Primorcu. Sam bi se pak upustio u predsjedničku kampanju. Postane li Predsjednik, Ivo Sanader bi mogao vladati Hrvatskom više od desetljeća, a uz drugi mandat i petnaestak godina in continuo.
Tada više ne bi bilo govora o Sanaderovom mandatu, nego o epohi Ive Sanadera.
Diktature, kao i revolucije, mogu biti i baršunaste.
Ako je itko ikada vladao ditatorski isključivo, onda je to Ivo Sanader: Ivo Sanader do te je mjere nesnosan autokrat da mu čak i Kolinda Grabar-Kitarović smeta (naprosto da se ne stekne dojam da je u Hrvatskoj itko išta stvarno, recimo ministar vanjskih poslova! - sve je samo hipostaza Sanaderove moći)!
Dr.Franjo Tuđman spram Ive je Sanadera bio anarholiberal, ako ta idiotska kovanica išta znači: Manolić je bio protuteža Šušku, tehnomenađeri Hercegovcima, Šarinić Pašaliću: uvijek su morale postojati najmanje dvije struje, zbog svojevrsne hrvatske inačice politike provjere i ravnovjesja.
Iako je i Stipe Mesić, suprotno dojmu neobavještenoga puka, nevjerojatno moćan predsjednik - ništa se u Hrvatskoj danas ne zbiva bez Stipinog imprimatura - Sanader je po svom habitusu patiloški silnik: naoko snošljiv, u stvari je čovjek koji druge ne trpi ni u restoranu, a kamoli u politici: ta, zar sama činjenica da su Bianca Matković i Ratko Maček prve figure do Predsjednika, kako oni zovu Ivu Sanadera, dovoljno ne ilustrira Sanaderovu nesklonost karakterima?
Ivo Sanader je shvatio da jednom godišnje mora kazati "Hristos se rodi", na drugoj strani provesti sjeću hercegovačkih knezova, Europi isporučiti Tuđmanove generale, i EPH će pasti u delirij pred tim uljuđenim, građanskim, tolerantnim poliglotom koji tako dobro razumije jezik brojki: (Slobodna Dalmacija + smanjenje PDV-a na novine) + Hypo Consultants = 400 milja kuna samo za novine u godini kad je prijavljen minus od 52 milijuna kuna + 1,5 milijarde eura u portfelju operacije Cherry!
Ne razumijete? Nema veze, kuži dr.Ivo Sanader.
Čovjek koji je proveo cijeli jedan premijerski mandat nezainteresiran za bilo što drugo osim za novac, da bi drugi poželio tek da sebi priskrbi trg urban(iziran)iji od Tuđmanovog!
Čovjek koji je na najboljem putu da postane hrvatski Putin.
Gospodi pomiluj!
Post je objavljen 14.11.2007. u 13:26 sati.