I kiša ponekad zna izmamiti osmjeh na tužno lice.
I kiša ponekad zna biti sunčana oaza usamljene duše.
I kiša ponekad zna biti dobar pratioc….
Danas opet kiša pada u mojem Gradu.
Sitna, hladna, pomalo dosadna.
U mom srcu ja ju ne osjećam.
Več par dana na mom licu je smiješak.
Pitaju me ljudi da li je to kod mene proces falling in love?
Odgovaram ne.
Pitaju me da li se dešavaju neke promjene kod mene?
Kažem ne.
Pitaju me šta mi je? Kažu da će kad tad dokučit šta se to dešava sa mnom.
Kažem nek probaju.
Ima jedan mali kojeg poznajem več godinama. Više od 23 godine.
Znamo se jako dugo ali nije baš da smo se nešto pretjerano družili.
Nekad smo sjedili zajedno. Nekad.
Stiže mi sms na mob. Od malog je. Nasmijava me.
Baš se dobro osjećam.
Fali mi osjećaj koji osmjeh izaziva u meni.
Svijet je nekako odmah puno lijepši.
Kaže mi Sunce moje malo koje volim jaaaaaako puno da joj je mali simpatičan čim me čini veselom.
I je simpatičan Sunce moje malo. I vesela sam.
Lijepo je otkriti da ipak ima ljudi koji ti bez nekog posebnog razloga razvesele dan. Nekom glupom pričom, glupom forom ili samo lijepim pozdravom.
Osjećam se kao da je proljeće.
A vani kiša pada. U mom Gradu je hladno.
I brzo noć će.
U meni sunce sija.....
Post je objavljen 14.11.2007. u 12:43 sati.