kažu da u pravilu sanjamo noćne more kada ležimo na ledjima...
e sad... dal ležanje na leđima izaziva mora ili more izazivaju da se okrenemo na ledja... tko zna...
ja sam popodne lego na par sati jer sam lođe spavo noćas i probudio se na leđima...
čudnovato čudan san... pogotovo kraj... jer sami san je bio vjerojatno ko i kraj... posljedica previše gledanja crtića zadnjih par dana...
borba dobra i zla... neka čudnovato čudna fantastika...
i pred kraj... ne znam dal je dobro pobjedilo jer tokom sna se nekako izgubilo "dobro i zlo" i nekako su svi postali zli...
ono što se sjećam je kraj... koji me iz nekog razloga "prestrašio"...
tko još ne zna... aj se iz mora budim tako da otvorim oli i onda neko vrijeme gledam u plafon pokušavajući shvatit što se dogodilo sa jako visokil krvnim tlakom...
onaj osjećaj kad ti srce pokušava iskočit iz prsa svakim otkucajem...
tako sam i sada buljio...
kada je završila ta čudnovatna bitka... neka cura je stajala na nekoj grani drva u šumi i držala monolog... ne sjećam se točno ali išlo je nekako ovako...
"ne znam točno tko su i što su... ali znam da dolaze i da će nas promjeniti... svijet više neće biti isti i osjećam da će sve biti puno ljepše...
jedino što znam je slika koju imam u glavi... koja je mutna... stojim nekako ovako... predivna... u plavome... sjajim... i oko mene sve leprša...
i sretna sam... znam jer imam osmjeh na licu... i stalno ponavljam jednu rečenicu... ali... što govorim?
govorim... govorim..."
e sad... cura stoji na toj grani sa rukama unatrag i kosa joj se vijori skupa sa njima... i njena "slika" se mješa sa mutnom slikom koju zamišlja... (da... šesto sanjam filmske scene... kamere... specijalne efekte i sve to...)
vidi se ko da svjetli na "rubovima" sa svjetlo plavom bojom... i čini se ko da joj iz ruku se nešto viori... skupa sa kosom samo puno, puno duže...
i u onom trenu kada se ona zamišlja oko toga što govori i kada zadnji puta ponovo "govorim"... kamera je od nje krenula u "fade out" i više ne vidimo nju nego stablo... no poslije tog zadnjeg govorim stablu sa obje strane "obaviju" plave trake svjetlosti i rasparaju ga na dva djela... i iz sredine stabla iskoči žena koja tehnički nema ništa na sebi ili nosi latex... kako god želite... kompletno tamna samo što joj "rubovi" svijetle plavom bojom sa onim "vampirskim osmjehom" i umjesto prsti na ruci ima nešto tipa dugačke trakove koji svijetle i crpi život iz svih koje dotakne i pretvara ih u ono što je ona sama... neki čudnovati izvanzemaljski vampir...
i naravno dovršava misao od ove cure koja je malo prije bila "na ekranu"... možda je to i jedna te ista cura... u svakom slučaju se onako "banshee like" dere "feed meeeeeee!"
dok lebdi prema kameri... i ja se onda budim...
tipični steven king kraj... iako ga nikad nisam čito moram priznat :o)
mrzim takve snove...
Post je objavljen 14.11.2007. u 00:22 sati.