Imam puno promjena u zadnje vrijeme, možda bih o njima trebala pisati. Ali njih proživljavam sama, negdje u privatnosti, dok šećem Trnjanskom po povratku s posla. Ponekad mi te iste promjene zatitraju u vidu želučane kiseline, udružene sa crnim slutnjama imam li ja uopće ikakvog dara za psihologiju, i jesam li možda trebala odstudirati neki praktičniji zanat, tipa ekonomiju i svaki dan zatvarati posao za danas, skupa s vratima ureda, koje bi zaključavala svaki dan u 16 00. Ili malo ranije, ako je šef na službenom putu. Ovako kad sad zaključavam vrata, pravo razmišljanje tek počinje, a odgovori nikad nisu jednoznačni. Ponekad se i prevrćem pokušavajući zaspati, s mislima Kako ću sad ići u Split, kad imam samo 18 dana godišnjeg? I tako dok se navikavam na novu sebe, u više navrata sam htjela pisati neki dugi, analitični, throw-up post, koji bi nalikovao na najgore izbljuvke psihoanalitičnih sranja. Iako sam mislila da mi se ne da, prava je istina da nisam mogla smisliti prvu rečenicu. Pa sam odustala.
Eto, opisala sam sve promjene koje su mi se dogodile, iako nisam htjela. Uostalom, oni rijetki koji ovo čitaju, i tako za sve znaju. No - lijepo mi je današnje poslijepodne, o tome sam htjela pisati. Čitam knjigu Povijest ljubavi, koja zasad govori o ljubavi, samoći, daljini, otuđenosti, ljepoti i svemu što hoćete pomalo; malo je tužna, malo je smiješna, malo je sentimentalna; a kako su i ljubav i samoća skoro pa univerzalne pojave, stoga vrijede i za mene, pogađa me na nekim mjestima za koje sam mislila da razumiju samo moji najbolji prijatelji i poneki ljubavnik. Tako gutam knjigu dok je vani hladno, a ja sam pokrivena dekom i pijem toplu kavu, snijeg uopće ne nedostaje; zapravo ne bi se moglo reći da gutam knjigu, sa svakom stranicom pokušavam je čitati što polakše, da bi duže trajala. Kako sam jednom ustvrdila s M., to znači da je knjiga izvrsna. Vikend je bio lijep, čula sam se s dragim ljudima, a usto se veselim koncertu Tuxedomoona na koji idem večeras. Iz ove perspektive Zagreb čak izgleda kao mjestu na kojem bi se moglo nastaviti živjeti bez većih trauma. Nastojim zadržati ovaj moment, bar u raspoloženju, a kasnije i u sjećanju kad ga već ne znam dovoljno vješto opisati: osjećam se baš dobro, kao da sam se probudila iz okrepljujućeg sna, stvari su sjele na svoje mjesto i odjednom mi se ne žuga više – dobar osjećaj, zaista.
Za Tenu: na onom Mayer - Briggsu sam ispala entertainer :)
Post je objavljen 13.11.2007. u 20:00 sati.