Marketing
Danas je za mene poseban dan. Na žalost, ne radostan. Zapravo sam od jutros sav izbediran, razdiru me osjećaji koje jednostavno ne mogu riječima opisati. Nisam zapravo mislio ništa pisati. Ne danas, ne o tome. Ali ponukao me kratki tekst prijatelja na njegovom blogu. Možda ipak...pa dobro, krećem pisati, pa kud me odvede. Možda ipak stigne nekakvo olakšanje....
Dakle, na današnji dan, prije 16 godina, u samo svitanje u 6 sati ujutro (ako se dobro sjećam), zasjalo je nebo na potezu Nuštar - Vukovar. Otpočela je topnička priprema proboja prema Vukovaru. Moja je postrojba upravo krenula iz Nuštra. Žilama je kolao adrenalin, u srcu želja i odlučnost da pomognemo načim dečkima u Vukovaru. Približavali smo se Marincima, svakim novim korakom ta je odlučnost bivala sve veća, želja sve jača.
A onda....PAKAO!!!! Da li se otvorilo nebo ili zemlja, ne znam...ekplozije, granate svuda uokolo. Geleri zvižde svuda. Ljudi padaju kao pokošeni. Krv...mrtvi...ranjeni...a u meni samo osjećaj užasa i ništa više. Ležeći u kanalu pored ceste ostadoh skamenjen. Osjećaj užasa zamijenio je osjećaj nemoći, jada, bijesa...Daljnja događanja toga dana danas mi nisu sasvim bistra. Toliko da uopće nisam siguran da su se stvari zbivale kako se "sjećam", ili me sjećanje zavarava. Zapravo, cijeli mi je taj dan kao u magli. Kao i mnogi drugi ratni dani. Zaboravio sam mnoga lica, imena, mjesta, datume....dolaze mi uglavnom noću, u snovima. Kao da žele isplivati van. Van iz magle u koju su utonuli.
Jedino na dane kao ovaj ispliva na površinu tuga. Neizmjerna, duboka tuga...I jedina utjeha je saznanje da nisu poginuli uzalud. Navik on živi ki zgine pošteno.
Kada vidiš kamen
na kojemu piše
da je ratnik pao
i nema ga više,
nemoj samo proći
k'o da ne postoji
tu su hrabro pali prijatelji moji.
(Ratnici Svjetla, MPT)
Neka im je vječita slava i hvala.
Post je objavljen 13.11.2007. u 18:02 sati.