Covjek koji je zivio u Sarajevu nakon 5.aprila 1992.godine vrlo brzo nauci dvije stvari,dvije zivotne mudrosti.Da se nicemu ne cudi i da nista ne planira.Nakon sto grad od blizu sest stotina hiljada stanovnika koji je do tada,svakog trenutka vaseg zivota,bio sredina u kojoj ste se osjecali najprirodnije,bukvalno bude pretvoren u zgariste,
prestanete vjerovati da postoji bilo sta sto bi se moglo nazvati cudom.Pogotovo sto vas grad biva sprzen na nacin da danima i mjesecima nikada ne prestanu padati granate najtezeg kalibra iz sest stotina artiljerijskih cijevi na okolnim brdima koje je tu,ni od kog ometena,godinama ostavljala zlikovacka Jugoslovenska narodna armija.
Jasno,po najstrucnijim mogucim kriterijima za unistavanje grada,njegovih ljudi i svega onoga sto ga cini gradom jedinstvenim u svijetu.Kada u stvarnosti dozivite nezamislivo,snajperistu koji puca u bebu u kolijevci,tenkistu sto salje granate na djecu koja su se popela na tresnju,mitraljesca koji rafal municije teskog kalibra ispaljuje na autobus pun malisana iz doma za sirocad ne postoji vise nikakvo cudo koje bi vas mogo zacuditi.
A svaki osjecaj i potreba za planiranjem prestaje samom cinjenicom da se nalazite u situaciji da svake slijedece sekunde mozete biti mrtvi ili tesko obogaljeni,bez obzira na mjesto na kojem se u tom trenutku nalazite.
Tako sam i ja,potpuno u skladu sa necudjenjem i neplaniranjem na sarajevski nacin,hladnokrvno primio vijest od Nijaza Skenderagica,pomocnika ministra unutrasnjiih poslova BiH,da je gotova dozvola od strane vojnih vlasti na osnovu koje,iako vojni obaveznik,mogu napustiti Sarajevo i posjetiti svoju porodicu.Jasno,ako budem imao ludu srecu pa na tom putu izvucem zivu glavu.Sarajevo je,naime,vec deset mjeseci pod opsadom,hermeticki zatvoreno,i iz njega se moze izaci samo preko aerodromske piste,tik pored cetnickih polozaja.Dakle,na vlastiti rizik.
Obavijest da je dozvola za moj izlazak iz Sarajeva gotova primio sam u cetiri sata popodne,a vec u sest sam bio s one strane sarajevskog pakla.U ekipi smo bili Faruk Drina,intendant u specijalnoj jedinici policije i nekadasnji uspjesni covjek,Mirsad Herovic,komandir u specijanoj policiji,bivsi filmski snimatelj s kojim sam se druzio i prije rata,a suradjivao je i na nekim mojim filmovima,Gordana Boban,glumica,i ja.
Nasli smo se oko pet sati u centru grada,ispred nekadasnjeg restorana"Dom milicije",danas pretvorenog u kasarnu specijalne policije kojom komanduje Dragan Vikic,ziva legenda Sarajeva,covjek za koga je malo reci da je heroj.Uostalom,Sarajevo je mjesto sa najvise istinskih heroja po glavi stanovnika u povijesti,a sta reci za jednog od prvih medju njima.
Vratolomna voznja duz cijelog grada,sto brze to manje mogucnosti da vas pogodi snajperski hitac ili da vas zakaci granata.Potom na Dobrinju,naselje koje je mjesecima bilo u blokadi da bi nakon jedne uspjele akcije branitelja grada bio otvoren prolaz do ove nove urbane cetvrti Sarajeva koja se nalazi u neposrednoj blizini najjaceg cetnickog uporista u gradu,Lukavice,nekadasnje kasarne JNA.Oslobodjanje koridora za Dobrinju bio je ujedno i spas od sigurne smrti za pedeset hiljada stanovnika naselja koji bi,da je blokada potrajala jos mjesec dana,poceli umirati od gladi.
Na posljednjoj tacki pod kontrolom Armije BiH,mjesta odakle do aerodromske piste trebate samo pretrcati cestu,
ispraca nas vojni policajac.Rutinski nam zeli srecu.Ovo je mjesto gdje vec mjesecima sarajevski ocajnici krecu na put spasa i nade.Najcesce su to civili,zene s djecom,stariji ljudi,neki vec pomjerili pamecu,cesto bez jasnog cilja svog puta.Samo da dodju na neko mjesto na planeti gdje nema prokletih granata.Ogromnoj vecini od njih desava se da ih vojnici UNPROFOR-a,pod cijom je kontrolom aerodrom,uhvate i vrate nazad,ponekad uz psovke i batine.
Nerijetko vojnici Ujedinjenih naroda jednostavno reflektorom osvijetle aerodrom pa tako ljudi na pisti postanu idealna meta za cetnika ciji je polozaj par stotina metara dalje i koji na njih pucaju iz protivavionskih mitraljeza ili ispale minobacacke granate.Desi se,doduse,da se medju vojnicima nadju i oni koji prekrse pravila UNPROFOR-a i svojim transporterima prebace ljude u naselje Butmir,s druge strane aerodroma,koje je za Sarajlije prva stanica slobode.
Preko piste prelazi onaj ko brzo trci,puze i koji,prije svega,ima srece.Potpuni kosmar.Ni u jednom trenutku nisam osjecao strah,samo bijes i ponizenje.Po hiljaditi put mi se mota po glavi pitanje:Zasto se to ovom gradu i ljudima moralo desiti?Mada odgovor znam.
U Butmiru se javljamo u policijsku stanicu koja je smjestena u podrum jedne kuce.Ovo naselje je od pocetka rata izlozeno kontinuiranom bombardiranju pa se sav njegov zivot odvija u podrumima.Kao i u Sarajevu,vec mjesecima nema tekuce vode pa zedj gasimo ustajalom tekucinom iz kanistera.Pravi nektar.Pusimo dvije cigarete,jednu za drugom,jos uvijek nesvjesni da smo uspjeli.Drina i ja smo sami,a Hera i Gordana su nam se izgubili negdje na putu.
U policiji nam daju jednog rasklimatalog"jugu"i vozaca.Automobil se stalno gasi,pa Drina i ja svako malo moramo izlaziti da ga upalimo na guranje.Na putu do Hrasnice moramo preci jedan polusrusen most.Naravno,auto se gasi nasred mosta.Nakon sto smo ga nekako pregurali iza nasih ledja se zacu zestoka rafalna pucnjava iz"prage".
Vozac nam objasni da to cetnici tuku po mostu koji smo upravo presli.
U Hrasnici se nalazimo s Herom i Gordanom.Imali su vise srece s prevozom nego mi,ali je Gordana trceci preko piste povrijedila koljeno.Povreda je ozbiljna i morace ostati nekoliko dana u hrasnickoj ambulanti.Nocimo u policijskoj stanici.Drina je nestrpljiv i on odlazi preko Igmana,a zatim dalje.Hera i ja se nalazimo sa Asimom Metiljevicem,moim prijateljem,novinarom iz Hrasnice,u cijem cemo stanu sacekati da Gordana bude sprena za nastavak puta.Hrasnica je sva uniformisana,a zestina artiljerijskih detonacija mi se cini snaznija nego u Sarajevu.
To je stoga sto su ovdje nase snage znatno naoruzanije nego u Sarajevu pa cetnicima ne ostaju duzni.
Cetnicka granata na Hrasnicu znaci,istodobno,i nasu granatu po okupiranoj Ilidzi ili srpskom selu Vojkovici.Razlog solidne naoruzanosti Armije BiH na ovom podrucju lezi u cinjenici da je strateski vazna planina Igman pod kontrolom snaga Armije.Neobicno je nakon sarajevskog iskustva da mozes slobodno spavati pored prozora koji gleda u brdo.Prijateljsko brdo.Sa svih brda oko Sarajeva dolazi samo smrt.
Cetiri dana kod Asima proveli smo u razgovorima o politici i podsjecanju na nase prijatelje i kolege od kojih neki nisu vise medju zivima,a neki od Srba s kojima smo prijateljovali i radili danas su na cetnickoj strani.Sve to uz mnogo obilniju trpezu nego u Sarajevu i zaliveno domacom rakijom kakvu nisam pio mjesecima.
Konacno,idemo dalje.Moramo krenuti rano,pred zoru,da bismo pod zastitom magle i mraka presli prvu dionicu puta preko Igmana koji je pod neprekidnom cetnickom vatrom.Tek sto smo presli taj dio kvari nam se"golf"koji smo posudili u Hrasnici.Nastavljamo pjesice.Paradoks.Taj dan je bio datum cuvenog Igmanskog marsa,kada su Titovi partizani,prije pedeset i jednu godinu prepjesacili Igman.O tome su nas,kao o herojskom poduhvatu,godinama ucili u skoli,a snimljen je i jedan film...
Post je objavljen 13.11.2007. u 14:03 sati.