Padala je kiša.
Sjedila sam pred prozorom svoje sobe
i promatrala.
Zavidim nebu,
može plakati kada želi.
Može izbaciti tugu iz sebe.
Ja...
Ja ne plačem.
Ja sam hrabra i sve držim u sebi.
Ne želim priznati da te trebam,
želim da to sam shvatiš.
Sanjala sam neku večer.
Bilo mi je lijepo,
nisam se htjela probuditi.
Zagrlio si me
i nisi me puštao...
Sada trebam taj zagrljaj.
Sada trebam one riječi:
"...tu sam..."
Samo želim znati da si tu
i da me nećeš pustiti.
U tvom zagrljaju želim sklopiti oči
i vječno snivati...
Otvorim oči
i shvatim.
Još sam uvijek pred prozorom svoje sobe.
Nebo još uvijek plače,
a ja ne mogu.
I držim sve u sebi,
a tako te trebam.
Post je objavljen 13.11.2007. u 10:44 sati.