Evo tu, na ovome mjestu, je
nekada stajalo stablo oraha
- pokazuje joj mjesto rukom,
a ona ga strpljivo sluša,
kao da tu priču čuje prvi put
- sa svojim čvornatim granama,
ispucanom korom i mahovinom.
Onda gazi po neravnoj zemlji
obrasloj koprivama i govori
kako se zemlja još uvijek nije snašla,
kako nije znala popuniti toliku prazninu.
I dok gleda u nebo, baš kao da će tamo
vidjeti taj posječeni orah
priča o tome kako je od toga drveta
napravio svoju prvu skulpturu,
kako je skulptura izgledala
kao smušena i nedovršena rečenica,
kako je isklesao čitav jedan suvišan tekst,
kako je sve to glupost i smeće.
Onda još govori nešto o tome
kako drvo svejedno liječi, kako su mu,
dok je radio na jednom komadu drveta,
nestale bradavice s ruku,
iznenada, baš kao što su se i pojavile.
Ona ga tu prestaje slušati
i vidi sebe i njega
kako rukama pridržavaju nebo
što zatvara to čisto, dobro osvijetljeno mjesto.
Post je objavljen 13.11.2007. u 10:27 sati.