Marketing
Gdje Neretva hladna teče...
Jeste li čuli za onu štoriju o Ženi od mota?
More bit da i vi znate Ženu od mota!?
Jer kad ŽOM (ovo je skraćenica, do3.14zdilo mi je stalno pisat isto!) slavi rođendan, onda je to prava fešta od rođendana. Ajme!
Nema veze šta smo taj rođendan proslavili barenko tri puta do sad, jer je ova službena proslava
rođendana (nije bitno kojega) morala biti na zavidnom nivou, pa smo odlučili taj zavidni nivo postići i održati ni manje ni više, nego u inozemstvu.
E, dobro ste čuli, baš u inozemstvu! Je, istina je da mi je još uvik malo čudno Bosnu i Hercegovinu smatrat inozemstvom, ali kad su tako mudre face odlučile, valjda to ima nekog smisla i razloga...
Dakle, da ne dužim bezveze, nas petnaestoro (jedva sam napisa ovu rič) je krenilo ove sunčane subote put Mostara. Idemo sa četiri mala autića. Vozači su čvrsti i postojani, uvjereni antialkoholičari (do prve birtije) i potpuno svjesni svoje povijesne uloge.
Prpošna Buška, moja mala sirena, znalački vozi svoju Opel Corsu. Asistiraju joj je ultramegaturbo simpatična Sanja, Veronika - naša nova članica i tajni agent Jozo koji se na našim putovanjima iznenada pojavljuje i još iznenadnije nestaje na najčudnovatijim lokacijama.
Ča je David Copperfield kontra našem Jozi!
U Golfu kojeg vozi naš dobri duh Luka, voze se već spominjana ŽOM i fatalna skandinavska ljepotica Maja. Greta Garbo, Ursula Andress i Victoria Silvestadt, sve tri zajedno, nisu našoj Maji ni do kolina. Sve sam reka!
Posada auta broj tri, sastavljena je od prekaljenih planinara-rokera. Osokoljeni nedavnim trijumfalnim nastupom Deep Purple-a na Gripama, za pouzdanog Peru, senzualnu Nedu, dostojanstvenog Duju i najbržeg Spuža istočno od Misisipija, ništa nije bilo teško ni nemoguće.
Mojoj blogerskoj malenkosti je ukazano povjerenje da u Plavoj ptici vozim najbolje izdanke drevne Poljičke Republike i Cetinske Krajine...Riječi zaista više nisu potrebne...
Znajući kakva im svita dolazi, žitelji prijateljske susjedne države, već na samoj granici izišli su na ulice da iskažu svekoliko oduševljenje. Niti pedesetak metara od graničnog prijelaza, dočekale su nas jake snage mesne industrije «Lijanović», pa su nama u čast, izvadili i ponudili svoje kobasice.
To vam je bila prava fešta o' kobasica!
Naše plavuše su dobijale i repete. I to zamislite, čak po dvi kobasice istovremeno!
I još po jednu paštetu!!
Ali to još nije sve! Do štanda sa kobacicama nalazio se još jedan – sa pivom!!!
Opet sve potpuno besplatno!
Ali, ni to još nije sve!
Vidno ganuti i osupnuti dobrodošlicom nismo uspjeli izustiti glasno, iako smo u svojim srcima to jasno osjećali. Stoga sad koristim ovu priliku za jedan poklič – živili Lijanovići i njihove kobasice!!!
Idemo dalje. Slijedeće odredište je mjesto jedinstvene i neponovljive ljepote za kojeg, kakve li sramote, do sada pojma nisam imao da uopće postoji!
Mala Nijagara – vodopad Kravice!
U polukrugu širokom 150, s visine od tridesetak metara ruše se slapovi rijeke Trebižat. Ma sad se sve mislim, možda sam za Trebižat i Kravice ipak čuo, ali brate – ma kakva su to imena!?
Dajte ljudi, smislite nešto melodioznije!
U svakom slučaju, dugo se nismo mogli odvojiti od ove ljepote, a neobična pojava je rosna kiša u zraku koja ovdje, za divno čudo ne pada, nego se diže u visine.
Nastavljamo put dalje i već nakon desetak minuta vožnje stižemo u Međugorje. Za divno čudo i u Međugorju sam po prvi put. Hodamo polako u miru i tišini do mjesta ukazanja. Po ogoljenim stijenama širokom stazom kojom su do sada kročili milijuni hodočasnika. Do sada sam u svojoj glavi imao drugačiju predodžbu kako izgleda ovo mjesto, ne znam, vjerojatno sam očekivao da se Gospa ukazala na vrhu brda. U svakom slučaju, bez obzira na sve teorije i razmišljanja, vjerske poglede i stavove prema životu, ovo mjesto malo koga može ostaviti ravnodušnim. Ne, nisam doživio «prosvjetljenje» i sigurno neću nakon ovoga početi odlaziti u crkvu, ali potpuno sam siguran da na mjestu ukazanja nitko, ali baš nitko, ne može biti «opsjednut» negativnim emocijama.
Međugorje je na mene ostavilo dvojak dojam. S jedne strane, nedvojbeno da je to mjesto iskonskih osjećaja, duboke vjere, mira i nade, a s druge strane brutalna komercijalizacija vidljiva doslovce na svakom koraku, gotovo nanosi fizičku bol. Ogromne kućetine sa sobama i apartmanima drečečih boja, bezbrojne «suvenirnice», kič, kič, kič i opet kič...
Ali...tko sam ja da im sudim...
Sa zadnjim tracima sunca ulazimo u Mostar. Tu nas dočekuje naš «mosoraš» Ivan, kojeg smo ovlastili da bude naš domaćin, vodič i sve ostalo šta još triba. Nestrpljivo smo pohrlili na stari most. Još od 1566. godine od kada je graditelj Hajrudin podigao ovaj veličanstveni spomenik ljepote, skladan kameni luk značio je puno više od puke «prometnice» preko rijeke.
To je jednostavno - most svih mostova, simbol i znamen, usudio bih se reći, čitavog ovog područja, koji danas neki domišljati birokrati vole nazivati «zapadnim Balkanom».
Da, i ovdje je dvojak osjećaj. Gledati «novi» stari most, a izbjeći pomisao na dobro znanu sramotu «neznanog» rušitelja, naprosto je nemoguće.
Kakav čovjek moraš biti da možeš «ubiti» stari most???
Mostara se sjećam iz nekih sretnijih vremena, tako da gotovo i nesvjesno odmičem pogled sa bezbrojnih ožiljaka prokletog rata koji je i danas vidljiv na svakom koraku.
Ipak se iskreno nadam se da će huk Neretve koja mirno teče ispod mostarskih mostova, pa čak i bez mostarskih kiša, svojim magičnim smirujućim tonovima pridonijeti pobjedi dobra, mira i tolerancije. Da ne kažem «suživota» jer me ta riječ isuviše podsjeća na surogat života.
Ne postoji su-život, postoji samo život!
Naša mala ekspedicija nastavlja svoj put. Nakon što smo se svi zajedno u koloni nekoliko puta izvrtili po rotoru na kojem se križa čak šest ulica, centrifugalnom silom smo katapultirani prema «statoru», planinarskom domu u Bogodolu.
Naravno, da smo i ovu večer poveli u kulturno-umjetničkom programu sa posebnim naglaskom na gastro-uzlete i grandiozne pjevačke kolorature.
Uglavnom, ja sam bio toliko ushićen, da sam pun zanosa i proživljenih emocija uletija u vriću za spavanje polugol, bolje reći polu obučen. Ispočetka je bilo dobro, ali sam se pred zoru probudija zamrznut u santi leda. Mada su mi očni kapci bili jedini pokretni dio tijela, dubokom koncetracijom sam se ipak uspio izvući iz stanja hibernacije.
Uglavnom zaključak je slijedeći – bičve su zakon, čak i kad spavaš u vrići!
Program za nedjelju je bio nadasve ambiciozan. Povratak iz Bogodola u Mostar, u kojem smo se nakon razbuđujuće kavice, još nekoliko puta veselo zavrtili po famoznom šesterouličnom rotoru.
Nastavljamo naše putovanje prema Drežnici, točnije reći kanjonu rijeke Drežanjke koja razdvaja planine Čabulju i Čvrsnicu. Pogled na visoke stijenovite planine mami na penjanje, ali to ćemo ostaviti ipak za neku drugu prigodu.
Vraćamo se do ušća Drežanjke u Neretvu, pa pičimo dalje prema Jablanici, ispod moćnog Prenja. Tu se nalazi još jedan legendarni srušeni most na Neretvi. Sad sam realno u opasnosti da ispadnem licemjer jer osuđujem bezumno rušenje starog mosta u Mostaru, a sa druge strane «veličam» rušenje ovoga. Ipak mislim da se radi o događajima koji su teško usporedivi, pa sad vjerojatno i nema prevelikog smisla da lamentiram o Titu, četvrtoj ofenzivi i "Bitki za ranjenike".
Povijest je rekla svoje, pametnima dovoljno, a meni je danas bilo izuzetno drago biti tu.
Osobni razlozi...
Vrime nam prebrzo prolazi i nakon zasluženih ćevapa sa kajmakom, osokoljeni i puni energije ubrzo dolazimo do gradića kojeg Hrvati zovu Rama, a Muslimani Prozor.
Ne zadržavamo se u njemu, već nastavljamo put dalje prema Ramskom jezeru (nije Prozorsko!) i mjestu Šćit u kojem se nalazi prekrasan franjevački samostan.
Bogata je povijest ovoga mjesta, prebogata da bi se i ukratko mogla posložiti u tek nekoliko rečenica.
Na koncu, iako danas nismo uspjeli obići sve šta smo planirali, a jedini razlog je u tome bezobrazno sunce, koje je potpuno neočekivano i prebrzo zašlo iza planina, zadovoljstvo je ogromno
Ništa zato, sad već smišljamo bogat program za slijedeći put.
Nemoguće je u jednom postu opisati sve događaje, utiske, doživljene slike s ovog izleta.
Dva dana nakon povratka, još sam uvijek u nekakvoj mješavini radosti i tuge.
Ne pitajte me zašto, to je i tako moj osobni utisak.
Doći će sve to na svoje.
Jednog lijepog dana...
Post je objavljen 13.11.2007. u 10:02 sati.