.....I tako uskoro mehanički, onako potišten zbog tmurnog dana i perspektive žalosne sutrašnjice, prinesoh usnama žličicu čaja u koji sam bio umočio komadić madeleine. Ali u istom onom trenu kad mi je gutljaj čaja izmiješan s mrvicama kolača dotaknuo nepce, uzdrtah jer sam osjetio kako se nešto neobično zbiva u meni. Prožeo me neki divan užitak, nešto posebno, a da nisam znao zašto. Učas su mi životne nedaće postale ravnodušne, životni porazi nevažni, kratkoća života prividna, isto onako kao što djeluje ljubav, prožimajući me nekom dragom suštinom: ili, bolje reći, ta suština nije bila u meni, ona je bila ja. Nisam se više osjećao prosječan, slučajan, smrtan....." (M. Proust:"Combray")
Neobično zanimljivo i magično kako nas neki miris, zvuk, riječ, dodir ili pogled podsjeti ili vrati nekoj dragoj osobi, događaju ili vremenu.Što je to što nas vuče u neka davna vremena, proživljenom životu?
Svatko od nas ima neko utočište, drago mjesto, vrijeme, kad su bili najsretniji, i kao što kaže pisac gdje su "životne nedaće postale ravnodušne, životni porazi nevažni, kratkoća života prividna".
Samo jedan trenutak, pogled na jedno 200 - godišnje stablo i klupu ispod njega, poput vremenskog stroja vratio me u doba nevinosti, bezbrižnosti i odrastanja punom ljubavi. Opet sam bila mala curica koja je tamo negdje trčala poljima roditeljskog rodnog kraja. I sjedeći tako na klupi bila sam sretna, promatrala sebe kako uživam u dječijim radostima. Sve je bilo tako jasno i prisutno. Čudno je to, zar ne? Kako samo jedan trenutak može promijeniti sve. Iako sam znala da je sve to prošlo, bila sam bezbrižna, sretna. Kaže se da život piše najbolje romane. Možda je to istina, a sjećanja su ono što nas čini ljudima kakvi smo danas.
Jesmo li sačinjeni od uspomena ili su one ipak samo jedan dio nas?
Post je objavljen 12.11.2007. u 18:28 sati.