Marketing
Opća planinarska škola - 6. tjedan
Ovog tjedna su održana dva predavanja. Jedno u utorak na teme čvorologije, opasnosti u planinama, te službe GSS-a , a u četvrtak na temu Prve pomoći. Prvom predavanju sam nazočio, a drugo sam zbog zdravstvenih problema morao propustiti. Čvorologiju je objašnjavao naš predsjednik, Goran Gabrić, a na taj prvi dio sam već po običaju zbog posla zakasnio. Zatim je na "pozornicu" stupio pripadnik splitske stanice GSS-a, Hrvoje Dujmić koji je govorio o objektivnim i subjektivnim opasnostima u planinama. Dakle, o onima kojima razloge treba tražiti u uvjetima na planini, kao što su odroni, mrak, lavine, snježne strehe, vremenske nepogode i ultraljubičaste zrake, te o onima kojima je razlog sam planinar, odnosno njegova slaba tjelesna i psihička pripremljenost, nepoznavanje terena i loše ambicije.
Zatim ga je za "pozornicom" zamijenio njegov kolega, instruktor HGSS-a Mladen Mužinić, te nam pojasnio što je sve bitno ukoliko se ikad nađemo u pogibelji, odnosno s nekim tko je unesrećen. Dakle, što je sve potrebno reći operateru službe spašavanja prilikom poziva u pomoć. Šokirao sam se kad nam je rečeno da su imali i lažnih poziva. Nemam ništa protiv dobre šale, ali šaliti se na račun ljudi koji su nerijetko jedini koji bi nekome mogli spasiti život je doista bolesno. Predavanje je na kraju upotpunjeno zanimljivim filmićima iz njihovih dosadašnjih akcija diljem Hrvatske. Ma o ovim ljudima se može govoriti samo u superlativima, jer u kakvim okolnostima se izgrađivao GSS, a i danas djeluje, mogu postići samo čarobnjaci. A oni to i jesu. I to ne samo za nas planinare. Sljedeća predavanja ovog tjedna, ona u četvrtak, kao što već rekoh, sam propustio pa je sad ostalo samo čekati nedjelju i da svo to pusto znanje utvrdimo na terenu.
Okupljanje na Sukoišanskoj je bilo u 08.00 h, a moram priznati da sam ostao nemalo zatečen kad sam ugledao da nas se skupilo samo 10-tak. Već sam pomislio da sam nešto zabrljao po pitanju termina, ali me ipak ohrabrilo što nisam bio sam. Do polaska autobusa je preostalo sasvim dovoljno vremena da "bacimo oko" na nedjeljno izdanje "Slobodne Dalmacije", s našom velikom slikom s proteklog izleta na Sv. Mihovil. Trebalo im je tjedan dana, ali bolje ikad, nego nikad. U međuvremenu je stigla i Tihana, pa se i naša posljednja trunčica sumnje raspršila. Sad smo mogli krenuti, po prvi puta da nikoga ne čekamo, te smo prolazeći splitskim ulicama do izlaska iz grada s polaznicima škole napunili gotovo dupko pun autobus.
Veselo društvo je odmah započelo raspravu o onome što nas očekuje gore. Naravno da nije ni bilo spomena o Vranjači, o GSS-u, o Prvoj pomoći, a ni o čvorovima. Iz svih sjedala je dopirala samo jedna riječ – gradele! Jedna od naših dalmatinskih najsvetijih riječi. Bez sumnje to će biti vrhunac ovog izleta i ovog dana. Kako zbog zdravstvenih problema proteklog tjedna nisam bio siguran kako bi moj želudac podnio nešto s gradela, a nisam bio voljan iskušavanju sudbine, meni danas od tih radosti nažalost neće biti ništa. Taman pred dolazak u zaseok Punde, doživio sam hladan tuš u vidu poziva moje Zizi i obavijesti da sam kameru ostavio na kauču. Sav svoj bijes i gnjev sam sačuvao iznutra, iako mi je došlo da glavom počnem lupati o sjedalo.
Do parkirališta pred Vranjačom smo inače došli vrlo brzo, te nas se na kraju skupilo 40-tak polaznika škole i još 10-tak pridruženih članova škole, a zatim još brže do ulaska u špilju. Tamo su nas dočekali pripadnici GSS-a sa spasilačkim psom. To je onaj isti pas koji je s nama bio i prošlog vikenda na Sv. Mihovilu, a sad sam mu napokon saznao i ime. Točnije njoj, jer se ta ljepotica zove Meg. A ime njenog vodiča je Srećko.
Špilja Vranjača je dijelom poznata još od davnina, ali onaj njen najljepši dio je otkriven tek početkom 20. stoljeća kad je tad 12-godišnji Stipe Punda u lovu na golubove otkrio ulaz u njenu drugu dvoranu. Tri godine nakon njegova otkrića tadašnji vlasnik obližnjeg rudnika gosp. Miotto, možda baš onaj iz "Velog mista", je špilju premjerio i napravio njenu skicu. Špilja je inače za posjete otvorena od 1929. god. I to prvenstveno zaslugom tadašnjeg predsjednika HPD "Mosor", Umberta Giromette, koji se kao strastveni speleolog posvetio njenom uređenju. Danas je špilja zaštićeni geološki spomenik prirode, a u međuvremenu su u njoj pronađene i četiri endemske životinjske vrste. Naravno da nisu u pitanju špiljski medvjedi, već pužići, pauci i tome slično.
Današnju teoretsku nastavu je držao Mladen Mužinić, koji nas je prvo upoznao s raznim čvorovima. Što za navezivanje, što za osiguranje. Bilo je tu osmica (bivši vodički čvor), bulinova, lađarskog i prusikovog čvora, te brojnih varijacija na iste. Tu mi je od velike pomoći bio Dalibor, koji je već bio polaznik penjačke škole, pa doista izvrsno barata čvorovima. A u međuvremenu je naš domaćin, osoba koja održava špilju Vranjaču, gosp. Punda, očistio od napadalog suhog lišća stepenište u špilju, te smo se svi spustili u utrobu zemlje. Prva dvorana je znatno hladnija od druge, na ulasku koje nas je dočekao usnuli šišmiš. Teško je i stvoriti sliku kako je tu nekad bilo korito rijeke koja je nakon potresa potonula, a stijene su sve ovo prekrile i ostavile vremenu da stvori tu ljepotu. Gosp. Punda, unuk onog Stipe Punde koji je i otkrio drugu dvoranu ove špilje, nas je proveo kroz sve kutke špilje, dajući naglasak na razne oblike stalaktita, stalagmita, zavjesa čiji oblici podsjećaju na brojne životinje, ali i ljude. Većinu sam doista razaznao, ali dio baš i ne. Mračni prostori su oduvijek budili maštu ljudskom rodu, posebice muškom dijelu. Meni je novi šok uslijedio kad su se baterije na foto-aparatu ispraznile već nakon nekoliko fotografija, a rezervne su ostale u naprtnjači izvan špilje. Došlo mi je da vrisnem, ali sam se zbog dječice suzdržao. Nema potrebe da im u najranijoj dobi nabijam strahove od mračnih objekata, jer će možda netko od njih i poželjeti postati vrsnim speleologom.
Po izlasku iz špilje dočekali su nas Mladen, Žele i Srećko, koji su u međuvremenu gotovo dovršili izradu improviziranih nosila. Još je preostalo samo svezati donju gredu, te kasnije sve to lijepo uplesti da nosila budu stabilna i sigurna, ali naravno da se i "unesrećeni" osjeća sigurno. Nakon uvezivanja naših brojnih zamki, prilikom čega smo mogli vidjeti i izradu ambulantnog čvora za spajanje užeta, nosila su izgledala tako solidno da bi u njima prenijeli i Vinka Cocu. Srećom naš Žele nije bio iz te kategorije, ali i njegovih 90 kg nije bilo lako za nositi onom uskom stazom od livade, gdje smo izveli vježbu potrage s našom Meg, do prostora pred špiljom Vranjačom. Ekipe su se podijelile na jednu za ispomoć u pretrazi terena, drugi su bili u ekipi za medicinsku pomoć, a neki u ekipi za transport. U ovoj potonjoj sam i ja završio. Na kraju smo od Mladena i Žele primili dobronamjerne kritike, za koje vjerujem da će nam pomoći da to ispravimo. Iako se nadam da nikad nećemo doći u situaciju kad ćemo trebati primijeniti to znanje.
Kritika je doduše vrlo brzo zaboravljena kad je stiglo vrijeme za gradele. Uskoro su svi orno prionuli pripremi materijala. Bilo je tu svega: raznoga mesa, balancana, krumpira, šampinjona… Sreća se zrcalila u očima svih nazočnih. Ja sam se odvažio gricnuti samo jedan šampinjon i srećom nije bilo nikakvih popratnih pojava po pitanju mog bolesnog želudca. Uskoro su se iz svih dijelova našeg čopora povele rasprave. Bolje smo se mogli upoznati s ostalim polaznicima škole. Otkriti što ih privlači u planinarenju i njihove sklonosti prema određenim smjerovima planinarstva. Ali kao što svemu dođe kraj, tako je stiglo i vrijeme za naš povratak u Split. Već se polako počelo smrkavati, a i hladnoća je sve snažnije počela gristi, te smo krenuli natrag prema našem autobusu. Opet sam glumio metlu i čekao da svi napuste "mjesto zločina".
Bio je to sve u svemu, jedan ispunjavajući izlet. Tijekom njega se moglo naučiti više nego tijekom svih prethodnih izleta. Bar što se tiče mene. Sad samo treba prionuti vježbi čvorova, jer sam shvatio da sam tu poprilično tanak. Ma u biti znao sam to i otprije, ali sam se samo zavaravao. Sljedeći vikend imamo vježbu korištenja tehničke opreme, a dotad čvorologiju treba dovesti do savršenstva. Ah, sanak pusti.
Subotu sam pak umjesto u radnoj akciji na Šibeniku, zbog mojih dezertera, s prijateljem Željkom proveo u šetnji od Makarske do Brela i natrag. Ma može mi svatko reći što hoće, ali nakon što smo po Hrvatskoj planinarskoj obilaznici prošli gotovo cijelu Hrvatsku, sa sigurnošću mogu ustvrditi da je ovo najljepši dio naše domovine. Prekrasne staze u boricima na beskonačnim šljunčanim plažama, koje oplahuje kristalno čisto more, dok nad nama bdije veličanstveno Biokovo. Pa gdje toga ima, osim na Makarskoj Rivijeri.
Post je objavljen 12.11.2007. u 23:14 sati.