„Zna sve o svijetu, a ništa o životu“, Yves Simon, Otklon osjećaja
Kao da sam se iskrala
Iz same sebe, promatram
Kako mi tijelo putuje,
Ulazi u prostor
I govori očima, licem,
To nisam ja ni u boljem
Ni u gorem stanju,
To sam jednostavno ja
Ne znam sviđam li
Se sama sebi,
Samo mislim o tome
Kako je zvijezda koju
Sam noćas vidjela
Padala beskrajno dugo
A ja sam pomislila na jedrilice
Koje režu površinu
Mora kao tanki žilet,
Nečujno i bolno
Jer takva je šutnja
Koja dođe naglo
I zaskoči nas
U daljini samo taj
Mračni hodnik
Kojim proći ne želimo,
Mali svemir kojeg smo
Sami zaustavili
I čeka da ga opet
Pokrenemo
Prije nego korodira
i ruzina ga načme