Polako nestajem. Umirem. I ne želim stati. Jer svakim danom sve se bolje osjećam. Sve je lakše. Što sam slabija to sam jača. Jer čovjek bez emocija je najjači čovjek. Već sam pisala o tome i glupo je da se ponavljam. Uništili su me. Napokon. Jučer je zadnje poniženje bilo. Zadnja emocija. Tako hladno ugušena i rastrgana. I sada je gotovo. Dosta. Mrtva sam. Ponovno. I tako će biti bolje. I opet iskreno to govorim kao i uvjek što sam iskrena bila. Nemojte misliti da me možete promjeniti. Jer za mene je kasno. A ona tamna sjena koju možda ponekad zamjetite u mojim očima, to više neće biti nikakve emocije, to će biti samo sjećanja na njih. Od sada uvijek nasmijana. Sretna i hladna. I boli me kurac za sve. Stvar je u tome što ne postoji sreća. Postoji samo očekivanje, čekanje boli i uživanje u međuvremenu. Dok još možemo – to je osnovna misao. To je naš život. Učini dok još možeš. I neprestani strah i iščekivanje kraja. Ali nećemo plakati nad tim. Ne više. Jer život je onakav kakvim ga mi napravimo. Svijet je onakav kakvim ga mi doživimo. Već sam rekla, apsolutna istina ne postoji kao ni općenita perspektiva. I nitko ne smije prisvajati ih. Ne možeš govoriti o tuđim osjećajima. Niti možeš znati što neka osoba osjeća. I ako ti kaže ti ne možeš govoriti o tome jer ne možeš to osjetiti. I ako nešto nisi doživio ne možeš to zanijekati, poreći i smatrati fikcijom nedoraslog uma. Ali što su drugo emocije nego fikcija? Sve proizlazi iz materije. Emocije su proizvod materije. I sve se svodi na materiju. I sada kada sve to gledam. Iz perspektive čovjeka koji teško da više može išta osjećati prema ikome a kamoli voljeti, mrziti, sanjati,(i koji će to još manje pokazati) sve je to jako smješno. Ne mogu se prestati smijati nad svim onim budalama koje plaču zbog povrijeđenih srca. Ti dani su iza mene. Drama je gotova. Završni čin nije bio spektakularan, dijalog isforsiran, publika možda razočarana, ali to je život, loša predstava. Ali predstava koja se mora nastaviti. A moramo ju sami nastaviti, ne smijemo dati drugima da pišu naše govore. Više ne dopuštam nikome da mi diktira život. Što je bilo bilo je, sada je gotovo. Sada napokon imam snage uzeti sve konce u svoje ruke. Smrt je hladne glave. Nagodila sam se sa Njom, dala sam joj svoje emocije, a ona je meni dala razum. I sada čekam da dođe po moje tijelo. Ali ima vremena…
Post je objavljen 12.11.2007. u 22:42 sati.