Marketing
Where is the love?
Dakle... Da me danas netko pitao kako se osjećam, rekla bih: "onak". 
Bila sam opet za vikend kod kuće... Morala sam ići na ultrazvuk štitnjače, a tako mi se nije daaalo ići doma zbog toga... Poludjet sam htjela jer mi je zbog toga četvrtak bio leteći dan totalno. Od jutra do 19 h bila na faksu, došla doma, doslovce je bilo - Uzmi lovu i bježi, samo što je umjesto love bila torba, i istog trena sam se uputila na kolodvor hvatat vlak. Doma sam došla u 23 h, strgana i živčana da živčanija nisam mogla bit, da sam samo čekala da me majčica izbaci iz kuće van. I sljedeće jutro u 10 već sam morala bit nacrtana kod doktora. S nalazom je sve ok, zdrava sam jej! Ali što me ovaj namuljao s onim gelom, pa to je strava, cijeli vrat mi je bio zageliran, brisala sam to s vrata pola dana...
Ostatak dana je prošao brzo, naravno ništa pametno nisam napravila, a subota je bila standardno posvećena mojim najmilijim prijateljima. Bilo je baš lijepo u gradu, svi smo bili veseli, baš se osjetila neka prijateljska ljubav među nama. 
Ali moji tatek i mamek su mi već lagano išli na živce i jedva sam čekala da se vratim u Zg. Shvatila sam da ih nekako više volim kad sam kilometre od njih. 
Ovako mi svi brzo dojade.
Nego, zašto sam "Onak" volje? Zato što sam previše razmišljala o stvari koju u zadnje vrijeme jako puno ljudi spominje... Naravno, riječ je o ljubavi. 
Stvarno, prošlo je već 2 i pol godine kako nisam bila u nekoj ozbiljnijoj vezi, od tada mi nitko odgovarajući nije naišao. Bilo je tu par pokušaja, ali sve samo nešto kratko, jer sam vidjela da ne ide. Mislim, do sad sam uvijek govorila kako mi dečko nije prioritet, i stvarno nije. Trenutno mi je najbitnije to da budem zadovoljna samom sobom, da polako gradim svoj pravi put za sretnu budućnost i zadovoljstvo na radnom mjestu, što nas sve to već čeka pred vratima. Stvarno želim biti zadovoljna sobom, jer sam nakon dugo vremena, koliko me glupa depresija držala, konačno to uspjela i ne želim dopustiti da mi itko narušava stanje u kakvom se nalazim već izvjesno vrijeme, jer sad konačno mogu reći da sam sretna.
Ali... ipak mi ponekad nešto fali, kao sada... Fali mi ipak onaj netko tko će me zagrliti kad dođu večeri, da se osjećam zaštićenom, sigurnom... Netko tko će me nadopunjavati kao osobu, tko će me zagrliti zato što to želi, tko će me poljubiti zato jer to želi...tko će me voljeti... Nedostaje mi ljubav... A opet znam da ne mogu tu mnogo učiniti sve dok se ne pojavi onaj pravi, za kojeg ću od prvog trenutka znati da ima ono nešto.
To mi se zamalo dogodilo u subotu kad sam zamijetila tipa, i on je zamijetio mene, ali nije ništa uspio poduzeti jer su se taman ovi moji mulci nacrtali kod mene i više ih ni Bog nije mogao otjerat da odu od mene da čovjek može nešto poduzet. A ni ja bome nisam bila od akcije, a mogla sam i sama nešto napraviti, samo da je tip bio malo duže na jednom mjestu, stalno je nekud šetao jer je imao posla sa bendovima i tehničkim poslovima... Šteta... a tak je bio zgodan..
Ali, nema veze, već će mi netko doći.
Samo, kažem, trenutno mi nedostaje malo ljubavi, i ja želim nekoga opet voljeti, na onaj poseban način, način koji zna voljeti samo zaljubljena osoba. Svi želimo ljubav jer uz nju sve ostalo je nekako lakše. I to je istina, ona daje krila i nevjerojatnu snagu... ako je ona prava.
Trenutno me peru ti osjećaji, ali znam... već netko čeka na mene, dolazi moj red da i mene konačno netko voli...
Give me a hug please......
Post je objavljen 12.11.2007. u 22:33 sati.