Marketing
kako je nevjerojatno vidjeti tvoje ime na blistavom ekranu moga mobitela... danas sam te se sjetila sa smješkom na licu i zapitala se šta bi bilo da se dogodilo ono što si priželjkivao... ne mogu ni ne želim ti odgovoriti, jer ne mogu ti napisati ono što ovdje pišem, zvučalo bi previše istinito i sebično, previše bi te pogodilo... a svi znamo da najviše boli istina... pa ti se obraćam ovim riječima koje nikada nećeš pročitati, nesuđeni moj... nisam nimalo tužna, a ni sjetna... tvoj odlazak pogodio me manje nego što sam očekivala jer je uvijek bio važniji ON... i tada sam bila s njim i sada sam i ne žalim... samo se pitam, iz čiste znatiželje šta bi bilo da sam ti dopustila da ostvariš svoje želje, da me makar poljubiš... no znaš i sam da sam vjerna NJEMU i da ne želim drukčije... i ne shvaćam zašto si se sada sjetio moga imena, kako ti je došao na pamet moj broj i zašto mi se javljaš, kad znam da si pitao jesam li još sa NJIM... zašto kada si i sam vidio kako GA gledam i koliko mi znači...
Zašto ljudi žele najviše ono što ne mogu imati? Zašto najljepše riječi dođu upravo u trenucima kada nešto gubimo, kada znamo da se bliži kraj? Zašto se ljudi vole zanositi ljubavima koje se nisu dogodile i koje se neće dogoditi, zašto su uporno uvjereni da bi im te ljubavi bile najveće? Zašto ne dopuste sebi krenuti dalje?
Je li im možda samo lakše stajati na mjestu? Je li lakše snivati nego djelovati?
Post je objavljen 12.11.2007. u 20:54 sati.