Zaboravljanje je jedan od sastavnih dijelova odrastanja i starenja. Živimo u sadašnjosti, proživljavamo teške i sretne trenutke. Ovo što je nama sad sadašnjost, jednom će nam bit prošlost. I hoćemo li se tad sjećat ovoga? Oću li se ja sjećat za godinu – dvi da sam ovo pisala? bilo bi ljepse kad bismo se sjecali stvari koje smo radili dok smo bili mladji... Zar ne bi bilo ljepse kad ne bi zaboravljali? Naravno neke stvari ostaju i nikad se ne gube... Sjecanja na neke trenutke uvijek ostaju... Ili mozda ne? Kako mogu znati da cu se za 50 godina ja jos uvijek sjecat stvari kojih se sjecam danas, kad osjecam da sam mnogo stvari vec zaboravila... Mnogi lijepi trenutci su ostali u proslosti... Kao da ih nikad nije ni bilo... Sjecanje na osobe, na prijateljstva... Kako je lako izgubiti kontakt sa osobama za koje mislis da ce uvijek biti tu... Ali ljudi zaboravljaju…Ja ne zelim zaboraviti... Zelim se sjecati lijepih stvari... Zelim se sjecati ruznih stvari... Zelim se sjecati svega... Jer na neki nacin svaki trenutak, svaka sekunda koju sam provela na ovom svijetu je bila meni, u tom trenutku barem, vazna... Ali kako vrijeme prolazi ti trenutci gube vrijednosti i snagu koju su imali... imam puno prijatelja. Kako u skoli, tako I izvan nje. Sada mislim da ne bi mogla zamisliti svoj život bez njih. Ali kad završim školu, izađem iz gimnazije I krenem na faks, drugi grad… To kao da jedan život završava, a drugi počinje. Sad mislim da ću ostati sa svima dobra. Ali to ne može I neće biti tako….nažalost….sa svima s kojima sam sad ovako super…koje od njih ću zaboraviti? Oću li s ikim ostat tako dobra da se čujemo bar jednom tjedno? S ikim od ovih iz razreda? S kojima sad provodim svaki svoj dan….mislim o tome…I koliko god želim da što prije završim školu….bojim se…gubitka prijatelja….bit će novih, upoznat ću još ljudi….ali to neće biti to….ovi kojima se ja sad povjeravam, s kojima se smijem, gubim dane na kavama ( točnije nesu od vanilije, hehe ), na msn-u, šetnjama po gradu, putovanjima,… oće li njima to ostat u sjećanjima? A meni? Kako bi bilo lijepo kada bi neke stvari jednostavno trajale vjecno...al zaborav je jači. Isto tako I napetost, kad neki predmet treba pitat, a mi nismo spremni, otvara imenik, a nama srce počinje sve jače I jače lupati, znojimo se, ta jedna sekunda dok čita ime nama kao da traje čitavu vječnost…ta sekunda nam je bila važna, teška, duga…a kasnije……kasnije je se ni ne sjetimo…što nam taj zaborav čini….
Evo vam pjesma jedna doli!!!
Zašto je to ljubav
Možda je to zbog sunčeve zrake,
koja mu obasjava prelijepo lice...
Možda zbog uvojka kose,
koji mu nestašno pada na čelo
Možda zbog njegovog čarobnog
osmijeha,
zbog njegove žute majice..
zbog načina na koji se kreće,
zbog načina na koji izgovara riječi..
I za kraj:KAŽEŠ DA SAM KUČKA?!ŠTA JE TU LOŠE?!...
PUKLA SAM!!!
Post je objavljen 12.11.2007. u 18:18 sati.