PRICA JEDNE TRINAESTGODISNJAKINJE
Sa mnom se nesto desava. Ne mogu sebi objasniti neke svoje postupke.
BARBIKE i krpice su mrtve!
Nema ih vise u mojoj glavi,samo ponekada letimicno bacim pogled u
kutiju,gdje je mama to spakovala.
U meni sve vristi, bunim se za sitnicu,svadjam se,
placem!
Mislim da me nitko ne razumje!
OH,kako ima dana kada sam depresivna, a ponekada sebe ne prepoznajem.
Odjednom, u meni se probudi zena,
koja bi spremala po kuci i pravila rucak.
Sto je to sa mnom?
Sve se sukobljava u meni!
Volim se oblaciti, drugacije, sminku obozavam,
decki me posli zanimati drugacije,nego unazad cetri do pet godina.
Nema vise one male djevojcice u meni!
Otisla je, samo ponekada svrati!
Kada svrati,cesto je otjeram!
Nije mi se svidjala!
Tiha je bila,a ja sam sada prkosna i ponosna.
Smjelo gazim kroz ovaj mladi zivot.
Ceste su greske, ali tu su roditelji, koji sve to vide i nastoje ispraviti.
KOliko god se bunila u momentu opomene, kada mi se objasni
moja greska, nastojim je ispraviti.
Ne odmah!
Cesto cujem od roditelja da djeca u nasim godinama ,
znaju izabrati krivi put koji je tesko ispraviti.
Nadam seda ja necu ici strmim stazama, loseg puta.
Zivot sa sobom nosi uspone
i padove.
Post je objavljen 12.11.2007. u 13:25 sati.