Evo mene...
umorno, tmurno,..
"hladno, a tebe nema..."
bila sam prosli tjedan na svadbi. mislim da tu ne treba nikakav poseban uvod, jer gdje je festa, mislim da se ne može pogriješiti, a ni dosadno biti. znači, produženi vikend, i feštaaaaaaaaa....
e, taj vikend mi je ostao u sjecanju... (jako dobrom)...
razbijena je ona moja monotonija o plakanju kad sam sama. bar na neko vrijeme. mislim da je stvarno bilo dosta cmizdrenja i loših raspoloženja. taj vikend i ta festa mi je stvarno pomogla.... (do jucer)
i svaki put kad se sjetim da moram u skolu, pocinje ono moje razdoblje... tužno... cmizdravo...
jednostavno mi je sruseno puno stvari, samo zbog par osoba. ali opet, kad razmislim, bolje mi je ne pricati o tome.. samo, hocu jednom da i moja rijec vrijedi, i da me neki ljudi, koji su puno gori od mene pocnu slusati i uvaziti moje misljenje, jer kako bi se vi osjecali da vam netko stalno proturijeci??? da vase misljenje ne vrijedi, jedino je ta osoba u pravu??? kakav bi bio vas pristup prema tom razredu gdje bi, da postoji onaj trenutak nominacija izbacio barem desetak ljudi koji te živciraju???
toliko od mene... patuljcica....
Post je objavljen 12.11.2007. u 10:45 sati.