...pita me frendica.
Dobro.
Umrli su mi kaktus i fikus,
zbog majmuna kojemu je bilo vruće u mom stanu
pa je stalno otvarao prozore.
Neka.
Neka je to najveća cijena.
Iako boli, bili su mi dragi.
Kaktus star skoro kao ja.
Ubio ga je. Uspio je.
Kad nije mene uspio oblikovati po sebi.
Važno da sam je 'buldožer'. Bez osjećaja.
A on sav pun davanja.
A ja 'otimačica'.
Od silnog otimanja ostala sam sjb....
Pokušala sam,
stvarno sam pokušala dati sve od sebe
ostvariti neku normalnu vezu,
pokušati biti s nekim svaki dan, više od par sati.
U svom okruženju.
Ili u njegovom. Kako god bilo potrebno.
Dozvoliti mu da bude dio mog života.
Otvoriti se kao knjiga.
Stvarno sam se trudila.
Ili sam magnet za kretene ili je neki drugi problem u meni.
Jednostavno krive kombinacije.
Svjesna da ih ja stvaram. Kombinacije.
Uvijek pomislim da koliko god išlo u krivom smjeru
ili ja to tada tako vidim
postoji razlog zašto se događa
i nešto dobro iz svega toga mora na kraju ispasti.
Ispadne samo da sam plavuša
koja je prošla još jednu školu
i pametnija je za još jedno iskustvo.
'i drugi puta ću pametnije...'
Nisam za veze.
Nema veze.
S onim koji mi je sve
razilazim se jer je tako odlučio.
Ustvari, koketira sa mnom.
Udaljava se pa ponovno približi.
Tek toliko da nisam sama potpuno a opet ni s njim.
Treba mi vremena
ali privići ću se.
Sada boli.
Strašno.
Nema te šminke koja može prikriti ono što je u meni.
Onaj koji mi je nekad davno bio jako puno
nazvao me
i iako nisam zeljela ispočetka s njim pričati
javila sam se na kraju.
Cvrkutali smo
(kako on naziva naše male noćne razgovore)
dobrih sat i po
i priznao je iako od njega to nisam tražila
da ima grižnju savjesti zato što se čuje sa mnom
dok je u vezi sa nekom ženom.
To su obični razgovori, o svemu i svačemu,
osim o 'zabranjenim temama' tipa osjećaji, tjelesna privlačnost,...
sve ono što izaziva bilo koji oblik intimne reakcije duha i tijela.
Pitao me 'na čemu si ti'
i rekao kako mi je 'misija' prije nego odem
reći svima ono što ih sljeduje.
Pa tako i njemu.
Svejedno,
pričali smo dugo, ugodno,
kao i obično.
Zaspala. I sanjala lijepo.
Za oboje.
Rekao je 'sanjaj i za mene, kad ja ne mogu'.
Možda jednog dana aktivira mms.
Možda mu jednom pošaljem neku blesavu fotku
koja nema veze ni sa čim.
Danas je godišnjica nečega. Negativnog.
Ili pozitivnog, ne znam.
Ne znam bih li trebala slaviti. Ili plakati?
Ovih godinu dana mi je proletjelo.
I tek u razgovoru s drugima
shvatim koliko se toga u tom vremenu dogodilo
a sve nešto veliko,
nešto što definira moj status na ovaj ili onaj način u budućnosti
(tu ne mislim na materijalni status).
Nisam nikada bila toliko sama
a opet manje se osjećala usamljeno.
Nisam nikada imala toliko vremena
a opet ga nemam.
Nisam nikada bila toliko snažna
a toliko krhka, cendrava, slaba.
Poglavica se javio.
Čudno kako se slučajno srećemo kad se najmanje nadam.
Posljedica slučajnog susreta je nastavak komunikacije
tijekom slijedećih par dana.
I za mene i za njega u tom javljanju
koristio je više nego krive riječi,
barem u trenutnoj situaciji.
Možda bi da sam drukčije raspoložena
svaka riječ bila bi pravi pogodak.
Što odgovoriti na
'Ti si najbolja pica u mom životu' ?
A života...ajme. To je kao kompliment, ili?
Pitam se kako bih se ja ponašala na njegovom mjestu,
bih li si dozvolila izlagati svoj privatni život javnosti?
U stvari, tko sam ja...?
Zna što radi. Zna gdje je i što je.
Ja sam samo jedna mala, ništa više.
Nadam se da se barem ekipa
čitača i slušača dobro zabavlja.
Barem netko :)
Post je objavljen 12.11.2007. u 08:46 sati.