Moje su oči još crvene
od ranog svjetla nakon tebe.
Lagano udišem prostor
koji me čini tako malim.
S prazninom pokraj sebe
na plahtama mekim kao od svile.
Gledam u tvoju
nagu siluetu.
I pitam se,
Što li me čini tako slabim
dok tako stojiš
nepomično uz prozor?
Žudnja i strast
Prošlost su sad
Samo moja ljubav
Ti i ja
Skupocjen je žad.
Bacam plahte sa kreveta
da kliznu na zimske sunčeve zrake.
Od zlata i srebra
od mene na nju.
A zvjezdana se prašina
spušta na njenu
snenu kosu.
I sada znam,
Što me čini tako slabim
dok tako stojiš
nepomično uz prozor.
Žudnja i strast
Prošlost su sad
Samo moja ljubav
Ti i ja
Skupocjen je žad.
Nemam riječi koje bi izgovorio
Nemam usta koja bi otvorio
Dok ona tako stoji
spokojno i mirno
vlažno, tiho šapuće
dlanom me uzbuđuje,
a ja ležim prikovan
nemoćan i nitkovan.
Ona je ispisana knjiga
stranica neizbrojanih.
Ničeg nema više
što mogu učiniti.
Bezizlazno je to.