Ej ljudi evo me!
Žao mi je što sam prebacila blog na ovu adresu jer mi blog editor nije valjao. Pisala sam lozinku i pisala, ali minešto ne valja. Sve je isto i molim vas da ako ste me stavili u linkiće promjenite adresu.
Nije me dugo bilo jer sam bila sva u obavezama, ali sam stigla napisat priču.
Nije baš nešto jer nisam imala previše nadahnuća, ali slijedeća će biti bolja.
Kada sam otvorila ulazna vrata najprije me zaslijepilo jutarnje sunce. Nakon onakvog kišnog dana nije ni čudo da i nebu treba malo odmora. Veselo sam skakutala i ponašala sam se kao da Southampton poznam kao vlastiti džep. Istina je bila-sve su mi ulice izgledale potpuno isto i kao cjelina su činile golemi labirint. A to je bilo samo predgrađe! Putem sam pozdravljala svakoga tko je prolazio pokraj mene ali nitko nije pomaknuo niti jedan mišić lica kako bi pokazao da šljivi moje pozdrave. To me bolilo i odlučila sam malo provježbati moje moći i saznati što sve muči. Pokraj mene je upravo prolazio neki smrknuti starac kojemu su misli bile tako zamršene da čak ni tu maglu nisam mogla razazbrati. Samo sam uspijela pročitati jednu jedinu rečenicu: Što ova mala bulji u mene.
***
Bila sam jako dobre volje i nisam uopće primjećivala kako vrijeme leti. Bacila sam pogled na mobitel koji je pokazivao točno 9 sati. Sjela sam na obližnju klupicu i izdahnula s negodovanjem. Lijep početak moje karjere-pomislila sam. Već nekoliko sati tumaram ulicama a niti sam našla trgovinu niti prokletu školu. Podbočila sam glavu rukama. A onda mi je mirovanje pomutilo nekakvo uzdisanje koje je dolazilo iz susjedne ulice.
- Prokleta budilica! Uvijek me budi na vrijeme i baš danas je odlučila na odmor-govorila je cura koja je na leđima nosila školsku torbu pa sam pretpostavila da ide u školu.
- Oprosti!- povikala sam i potrčala za njom –Mogu s tobom do škole? Nova sam i izgubila sam se.
- Naravno. Samo se požuri. Prvi sat imam Bullhicu, a ona istinski mrzi kašnjenje
Trčale smo u tišini par minuta. Ja sam nekoliko puta stala jer sam morala doći do daha, a cura me svaki put požurivala. Takav način me počeo živcirati.
- Kako se zoveš?- upitala sam je
- Alison. Ali svi me prijatelji zovu Aly
- Ne znam da li sam već zaslužila titulu tvoje prijateljice. Ja sam Celine McDonald
- Ti si nova?
- Da. Doselila sam se jučer s mamom i sestrom
- O- samo je progovorila i nastavila s trkom
- Koliko još ima do škole?- zapitala sam
- Još nekoliko minuta. Ako se požurimo stići ćemo ubrzo- to rekavši automatski je prešla u šprint. Putem smo prošli pored jedne djevojke također s torbom na leđima ali ona se nije baš previše žurila u školu.
U razred smo upale baš kada je profesorica zapisivala tko je odsutan. Zagonetno je pogledala najprije u Alison, a potom i u mene.
- Smije li se znati razlog vašeg kažnjenja, gospođice Jackson- podrugljivim glasom se obratila.
- Ravnateljica me zamolila da Celine pokažem školu- brzo se snašla Alison. Nije mi previše smetalo što me iskoristila za alibi. Nisam takva osoba. Profesorica se ustala i skinula naočale te me primila za ruku.
- Pa bilo bi ljepo da nam se predstavite uvažena gospođice- obrati mi se.
- Pa, ja sam Celine Mcdonald i dolazim iz Londona. Doselila sam se jučer s majkom i sestrom.
- Bilo bi ljepo da barem gledaš u razred kada im se predstavljaš- ponovno mi se obrati profesorica jer sam gledala u nju dok sam se predstavljala. Njezinu rečenicu popratili su smješeći izrazi lica nekoliko učenika iz klupa
- Ne oduzimajte mi više od sata. Nađi si prazno mjesto i smjesti se. A vi gospođice Alison nemojte si ovo uzeti u rutinu
- Vidjela sam jedino prazno mjesto u cijelom razredu i to u klupi iza Aly pokraj jednog plavokosog dečka.
Nasmješila sam mu se i izvadila pribor. Gradivo koje je profesorica tumačila ja sam već bila obrađivala u staroj školi tako da sam si mogla dopustiti da malo promotrim lica u novom razredu. Pokraj Aly je sjedila jedna podosta zgodna cura, barem po mojem viđenju. U prvim klupama sjedili su oni koje se inače naziva štreberima, a u zadnjama preživači žvakaćih guma koji su igrali igrice i nisu uopće znali kako izgleda ispisana ploča. Dečko pored mene je pažljivo slušao što je profesorica predavala, barem je tako izgledao jer je non stop pogledavao u mome smjeru. U mislima mu je pisalo da je jako zainteresiran za mene i da ga zanimaju pojedinosti. Kako ne bi smetala profesorici otrgnula sam kut lista papira iz bilježnice i na njega napisala: Kako se ti zoveš?. Osmijeh na njegovu licu odavalo je da je zadovoljan što sam prva započela "razgovor". Za tu spoznaju nisam ni trebala pročitati njegove misli. Na papir je napisao: Zovem se Michaell Rilley. Živim u samom centru grada ako te zanima. Nisam baš shvatila što mu je to značilo, a čitati njegove misli mi se nije dalo jer je to zadiranje u tuđu intimu, a on mi je djelovao poprilično simpatično. U ugodnom dopisivanju prošao je sat i morali smo prekinuti s nekonkretnim razgovorom. Na izlazu me zaustavio pod izgovorom da me treba nešto pitati.
- Ako trebaš pomoć oko razgledavanja škole, tu sam.
- Ali Alison mi je pokazala školu- odgovorila sam
- Daj! Znam da Aly ima bujnu maštu. Često koristi druge za alibi, ali dobra je ona u duši. S vremenom ćeš je i sama upoznati
- Pa djelomično već i jesam. Zajedno smo došle u školu
Otvorio je usta kao da će mi nešto reći, ali za vrat mu je skočila neka cura. Ista ona koju smo prošle na ulici. Počela mu je tepati gluposti i gugutati, no on nije bio zainteresiran. Ona ga je uhvatila za ruku u odvukla do WC-a. Otrčala sam do Alison i cure s kojom je razgovarala.
- Bok!- pozdravila sam ih
- Bok!- odzdravila mi je Alison i predstavila drugoj curi- Ovo je Celine. Uostalom čula si njeno ime. Celine, ovo je Catherine- cura mi je pružila ruku i nasmiješila mi se. Ja sam se nasmješila njoj i otšetala sam s njima do dvorane gdje smo imali slijedeći sat.
Eto. Nastavak slijedi ubrzo, a do tada oću komentara puno komada.
P.S.-imam neke nove likove u boksevima pa ako vas zanima
A za njih: Probat ću vas ubacit što je prije moguće
Post je objavljen 11.11.2007. u 20:15 sati.