Gotovo je, gotovo...
Moje radno mjesto se sigurno zatvara, gasi, nestaje...
Nije da je to bio neki nezaboravni, superplaćeni, posebno zanimljiv ili iscrpljujući posao, ali lova je stizala konstantno i na vrijeme. E sad više ne bude.
Pored mene bez posla će ostati još desetak ljudi koji će, sve mi se čini, završiti (na neko vrijeme) na burzi.
Među njima ima ljudi sa djecom, kreditima i svime šta nosi život i zbog njih mi je žao što se tako završilo.
Ja (na svu sreću) nemam ženu i djecu, i bit će mi utoliko lakše dok ne nađem novi posao...
Nije da mi gori pod nogama, jer ostaje mi još jedan posao, kojim ću se moći krpati neko vrijeme (par mjeseci).
Firma u kojoj sam radio (ne, i za koju sam radio) se zatvara, a moje najdraža kolegica i ja ćemo uskoro otići na razgovor kod naše šefice na razgovor kojim ćemo riješiti pitanja šta i kako dalje.
Nadam se da će naći nešto za nas, odnosno da će naći neka nova, druga, odnosno prikladna radna mjesta za nas dvoje.
Nadam se, a znamo kaj kažu za nadu...
No, kako god bilo i šta god se desilo, ostat će mi radno iskustvo od godinu i pol, neka prijateljstva koja će trajati cijeli život, i dosta (šta lijepih, šta ružnih) uspomena.
Ostajem tamo još par dana, čisto formalnosti radi i sređivanja još nekih detalja.
A onda, vidjet ću...
Post je objavljen 11.11.2007. u 19:43 sati.