LJUDI I LJUBAV KAO DROGA!!
Joooooj…volim te!!!!!-poznato. Jeli moguće to doista osjećat? Pa ja smatram da je to samo navika govorenja volim te…to je zapravo više kao sindrom. Kada je netko u našoj blizini i osjećamo se odlično s njim nosimo nekakav strah da ga ne izgubimo pa onda u tom nekakvom ludilu govorimo razne stvari koje možda baš, zapravo gotovo u opće ne trebamo. Za stvaranje navike potrebno je mjesec dana, a šest mjeseci da bismo ju izgubili..ljubav nije ništa drugo nego navika..naviknemo na suživot s jednom osobom s kojom dijelimo i dobro i loše. Ja smatram da ne vjerujem u ljubav već samo u naviku koju ljudi vole idealizirati. Nakon nekog vremena počinjemo kreirati vlastiti mali svijet s tom osobom i potpuno se začahurimo u njemu. Nalazimo nekakvu sigurnost. Strah nas je izaći van jer bismo se osjećali izloženi nekim vanjskim utjecajima koji bi mogli srušiti naše iluzije. Uvjeravamo sami sebe da bez te osobe jednostavno ne možemo i da bismo njenim gubitkom izgubili dio sebe…baš poput droge koji uzimaju. Postanemo ovisni, gubimo dostojanstvo, zapravo se ne pronalazimo nigdje drugdje nego u naručju te osobe, odnosno droge. Potpuno se predajemo i dopuštamo da nam preuzmu kontrolu nad životom uopće ne primjećujući što se uistinu događa oko nas.
No što učinit kad se to dogodi…kad ostanemo sami u našoj maloj čahuri????
Kako nastavit dalje?
E pa onda tek nastaju problemi.osjećamo da smo izgubili dio sebe s tom osobom. Čahura je prevelika. Osjećamo se sami unatoč svim ljudima oko sebe. Počnemo živjeti u tim uspomenama i tapkamo na mjestu samo padajući još dublje. I kad konačno pomislimo da smo došli do dna padamo još dublje. Treba odustati čim osjetimo da je kraj…ljudska osjetila nikad ne varaju. Ma mi si zapravo ne želimo priznati da je gotovo pa srljamo, molimo za ljubav i na žmirećki kupimo ostatke jedne velike navike. Tek kada shvatimo da je to nepotrebno uvidjet ćemo greške,ali hoće li onda biti kasno??
Ne, nikako, za ponovni početak nikad nije prekasno jer čovjek uvijek može voljet jer je za to i stvoren…samo je potrebno mnogo vremena da ponovno očvrsne jer je ljudsko srce jako osjetljivo, a mi ga nepromišljeno dajemo bilo kom, potpunim neznancima i onda patimo. Na kraju, pa to smo i zaslužili svojom nepromišljenošću i površnošću. Ali uvijek imamo uspomene bile one dobre ili loše, svaka od njih je spomenik jednoj ljubavi…baš poput droge svaki ubod iglom je spomenik jednoj slabosti, svaki uvučeni lajn jedna loša uspomena. Ljubav je jedan oblik droge. Trebali bismo imati na pameti da uvijek možemo i imamo mogućnost krenuti dalje, a sada od osobe do osobe ovisi hoćemo li moći. Imamo šansu i svaku šansu treba prihvatiti i iskoristiti. Svaki kraj početak je nečeg novog i neotkrivenog, no za svaki početak je potrebna snaga, volja i hrabrost.
Hoćemo li je imati…ovisi o nama…
Post je objavljen 11.11.2007. u 10:16 sati.