Akademik Dragutin Tadijanović
- rođen je 4.studenog 1905. kao najstariji sin Mirka i Mande Kegljen. Imao je brata Đuru koji je umro od tuberkuloze u 22. godini u Zagrebu, i dvije sestre, Franjku i Katu. One i danas žive u Rastušju. U krugu ovog djetinjstva, uz likove oca i majke, svijetle likovi bake Eve i djeda Nikole. Jedan je od glavnih pokretača hrvatskog pjesništva prošlog stoljeća. Osnovnu školu je polazio u Podvinju, susjednom selcu.
Prvi krug biografije pjesnika čine godine najranijeg djetinjstva, do polaska u pučku školu. To su dani "lova na dugu", bezdani bunar u čijim nepoznatim, nepomućenim danima klija riječ i začinje se pjesma. Mir ranih đačkih dana poremetio je Drugi svjetski rat koji je ubrzo odvukao njegovog oca na frontu. U tim godinama, kao desetogodišnji dječak, prvi put se susreo sa gradom.
Drugi životni krug sačinjavaju godine školovanja od 1912. do ispita zrelosti u rujnu 1925. i u njemu nastaje prvo značajno i obimno poglavlje Tadijanovićeve lirike. Do svoje 20. godine napisao je mnoštvo pjesama koje su kasnije ušle u knjige i antologije. U dnu svih slika i metafora tih pjesama, u dubinama patnje, trepere dani djetinjstva, svjetlost izgubljenog zavičaja.
Treći krug života počinje dolaskom u Zagreb na studije, a završava se 1945. godine. Gimnaziju je polazio u Slavonskom Brodu, a univerzitetski je studij započeo 1925. na Gospodarsko - šumarskom fakultetu u Zagrebu kojeg napušta i 1929. upisuje Filozofski fakultet na kojemu će diplomirati na Grupi za narodnu književnost 1937. U posljednjim je godinama studija živio u đačkom domu u Runjaninovoj ulici i radio kao korektor Narodnih novina, te je kao i član Akademskog pjevačkog zbora "Mladost" puno i putovao.
U posljednjem, četvrtom krugu života, koji traje, evo, sve do danas, nastaju brojne stranice Tadijanovićevih poetskih te pretežito proznih tekstova. Poslije Drugog svjetskog rata Tadijanović je bio urednik najprije u Nakladnom zavodu Hrvatske , a zatim u izdavačkom poduzeću Zora do 1958. U proljeće 1953. izabran je za dopisnog, a 1965. za prvog člana JAZU - a.
U jesen 1953. postao je direktor Akademijina instituta za književnost. Tu dužnost vrši i dan danas. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1965., nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1968., nagrade Goranov vijenac 1982., te nagrade Zlatna čaplja za cjelokupno književno djelo 1998. Počasni je građanin Slavonskog Broda, Raba i Zagreba te dobitnik Nagrade za životno djelo Dana Josipa i Ivana Kozarca (2000.). Autor je 30-ak knjiga poezije i proze, više od 500 pjesama, urednik stotinjak izdanja drugih autora te dobitnik brojnih nagrada.
Prve pjesme Tadijanović je napisao u svojoj trinaestoj godini. U tisku se javlja 1922. sa prvom pjesmom Tužna jesen (srednjoškolski list "Omladina") i 1928. (časopis "Književnik") pod pseudonimom Margan Tadeon, a nakon dvije godine svojim pravim imenom potpisuje dvije pjesme. Pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u ''Književniku'' i ''Hrvatskoj reviji''. Njegova najznačajnija djela su knjige pjesama Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme, Intimna izložba crteža iz Raba, i sabrane pjesme Blagdan Žetve, Srebrne svirale i Prsten .
Pjesnik je odan tradicionalnoj struji hrvatskog pjesništva, nostalgično vezan za rodno Rastušje, elegičnih raspoloženja i socijalne inspiracije, autor brojnih zbirki i značajnog uredničkog rada. Tadijanovićev stil je veoma slikovit. Voli koristiti slobodni stih, koji ujedno pridonosi ritmu pjesama. Ritam se još ostvaruje raznim izražajnim sredstvima (kao što su epiteti, inverzije, metafore, asonance i personifikacije), različitim brojem stihova u strofama i samim brojem strofa. Izbor riječi je jednostavan i u svakoj pjesmi sličan.
Upravo jednostavnost krasi Tadijanovićeve pjesme! Od tada nastaje jedinstveno, neponovljivo, pjesničko djelo u hrvatskoj književnosti, koje je toliko samostalno i izvorno da ga prepoznajemo i bez potpisa. U svakom stihu koji je napisao prenosi se žar i pepeo istog plamena i ritam ruke koja upisuje ime: Dragutin Tadijanović, - kao potvrdu vlastitog životnog iskustva. Tadijanovićeva je lirika izvorna i neposredna. On ne izmišlja i gotovo sve o čemu govori zaista se dogodilo.
Pjesma je izazov života. Pjesnički svijet, građa iz koje je on sazdan, nađena je i uzeta iz životnog iskustva. Da bi nastala pjesma potreban je život, čovjek od krvi i mesa, i ruka koja piše. Bez pjesnika nema pjesme, kao što nema života bez roditelja. Pjesnik ne živi u beskraju nego u realnom, objektivno zadanom, zemaljskom prostoru i vremenu, u svome tijelu. I nije suvišno poznavati biografiju pisca jer je život izazov svake misli i čina ljudskog. Putovi i zemlje kojima je prošao daju unutarnju dimenziju njegovoj poeziji, distancu sagledavanja i mjeru. U Tadijanovićevoj lirici zacrtan je i zauvijek sačuvan životopis pjesnika. Autobiografsku oznaku svoje poezije pjesnik ističe unošenjem neposrednih podataka u pjesme kao slikar koji umjesto boje unosi stvarnu materiju u sliku: zemlju, kamen, pijesak ili travku. Poezija je, u jednom od svojih slojeva, biografija pjesnika, u njoj je zabilježeno doživljeno iskustvo. U širem značenju pjesma je biografija čovjeka, biografija čitavih generacija, biografija jezika i naroda u kojem niče. Ali, poezija nije samo biografija. Vrijeme pjesme nije mehaničko vrijeme, nego trenutak vječnosti, vrijeme stvaranja ili, kako se Tadijanović izrazio: vrijeme srca. Nijedna tema sama po sebi nije pjesnička ako nije preobražena dubljom čežnjom, pjesničkom vizijom. Tema dobiva značenje u pjesmi. Svoj doživljaj svijeta Tadijanović kristalizira u slikama prirode.
Slika je jezgra njegove poezije. Ne metafora, nego konkretna slika "u duhu i u prirodi". Slika nije svrha nego odnos, mjera svijeta, smisao proizlazi iz fotografije, iz kretanja i odnosa među slikama. Slika je trenutak vječnosti: vertikalno vrijeme. Većina slika u Tadijanovićevoj lirici viđena je u prirodi, ali ih on ne kopira nego rekreira. Nošen vizijom harmonije, Tadijanović se vraća stvarima jednostavnim i svakodnevnim, djetinjstvu života i djetinjstvu prirode. Pjesnik nosi mjeru u sebi, u doživljaju svijeta. Povratak izvorima života, povratak primitivnoj neposrednoj izvornoj strukturi svijesti, povratak "u zaborav svijeta", - to je novost i modernost Tadijanovićeve lirike, njen izazov i njena aura i neponovljivost. Ima jedna unutarnja dosljednost, neprekinuta nit koja je oznaka sve Tadijanovićeve poezije, a redovito se imenuje kao: jednostavnost. Sve što je veliko, jednostavno je. Složenost nije u neredu nego u zreloj kristalizaciji oblika, u jednostavnosti. I ništa tako sugestivno ne djeluje kao riječ jednostavna i čista, nevina, prvi put viđena i rečena. Filozofija pjesme nije u značenju ideja, nego u jedinstvu izraza. U poeziji nema velikih i manje velikih pjesnika, ima samo, da preuzmemo Croceovu misao, pjesnika i onih koji to nisu. Tadijanović je pjesnik medu pjesnicima i njegov je stih razgovijetan i svoj. On je baštinik jezika i hrvatske pjesničke tradicije.
Tadijanović je pjesnik slobodna stiha. Značenje njegova stiha neodvojivo je od doživljaja i vizije svijeta. Osnovna težnja za jednostavnošću potvrdila se u stihu čiji se ritam temelji na disanju i prirodnosti kazivanja, na govornoj strukturi jezika. Pjesnik u svoje stihove prenosi folklornu magijsku pjesmu, govorne izričaje, obredne formule, molitve. Već je Nazor istakao da Tadijanovićeva versifikacija "odgovara sadržaju pjesme i u skladu je s pjesničkim osjećajem". I Goran Kovačić isticao je savršenstvo Tadijanovićeve poezije i ustvrdio "da je njen autor naš najbolji poznavač arhitektonike pjesme". Dominantni su nosioci Tadijanovićeva stiha: akcenatsko intonacijske cjeline, opetovani semantički paralelizmi, i tišina. Govor tišine, bjelina medu stihovima, sugerira prisutnost nečujnog i nevidljivog sklada. Tadijanovićev slobodni stih nosi u žilama drevnu govornu tradiciju pučkog izraza, mjeru koja izjednačuje sve živo i mrtvo u prstenu neprekidnih mijena. Što više reći?
Poezija Dragutina Tadijanovića nosi u sebi ispovjedni karakter. Riječ se ne odriče smisla. Sam se nazvao pjesnikom srca . Ali on nije sentimentalan, jer je ironija, a to znači: razum, misao, osjećaj mjere - budna i prisutna dimenzija vizije svijeta. Ona vodi u dubinu. Tadijanović je pjesnik neposredan i potpun. Njegove riječi izlaze iz korijena bića, slobodne, jednostavne i prirodne, kao ptice na nebu. Tadijanovićeva riječ je svjetlost koja se uvijek iznova uzdiže. Da bi se, mala i treperava, održala na vjetru, moramo je zaštiti svojim dlanom i svojim grudima, radi nas samih. Pjesma je oblik vatre koja se prenosi od iskona do kraja svijeta. A vatra je život. Ona tminu pretvara u ljudsko podneblje. I grije dlanove zemlje da se ne smrznu. Pjesma je potvrda života.
Post je objavljen 11.11.2007. u 02:37 sati.