Boem i pjesnik najpoznatijih stihova
"Ja sam noću pio, a danju radio", kazao je jednom prilikom Tin Ujević, objašnjavajući kako je uspio postati i ostati paradigma boemije na našim prostorima te ispisati u isto vrijeme čak sedamnaest svezaka, koliko imaju njegova sabrana djela. Ovaj pjesnik, esejista i prevodilac proveo je značajan dio života u Sarajevu
Taaaaaamo, tamo da putujem,/ Taaaaaamo, tamo da tugujem - pjeva Arsen Dedić u jednoj mnogima dragoj pjesmi, pjesmi koja je zapravo Ujevićeva. Neki stihovi Tina Ujevića su toliko slavni da ima dosta ljudi koji ih znaju bez da su svjesni ko ih je napisao. Mnogi se mladac recitiranjem njegovih stihova želio probiti kroz pakao prijemnog ispita na glumačkoj akademiji, mnogi je romantično staromodni dečko s njima kanio osvojiti draganu.
Osam stihova Notturna iz njegove Kolajne spada među najslavnije stihove ikad napisane na južnoslavenskim jezicima. Početak Svakidašnje jadikovke, ona glasovita tercina s dva, reklo bi se, banalna vapaja i jednim oksimoronom, na prvi pogled gotovo da se izlizao od silne (zlo)upotrebe, a opet će dobronamjernog čitatelja svako malo osupnuti svojom snagom.
Vrgorac - Zagreb (preko Pariza, Beograda, Sarajeva…) Tin Ujević rodio se u Vrgorcu petog jula 1891. godine, a umro je u Zagrebu dvanaestog novembra 1955. Njegovi su rani dani vezani za Imotski i Split, a godine učenja za Zagreb, Beograd i Pariz. Prvim se pjesmama javio u periodici još kao osamnaestogodišnjak. U ranim radovima očit je utjecaj Matoša, no ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Ujević još kao jako mlad pjesnik javno polemizirao sa Matošem. Davne 1914. godine zastupljen je (uz Ivu Andrića i još neka kasnije proslovljena imena) u čuvenoj antologiji Hrvatska mlada lirika.
Uslijedio je višegodišnji boravak u Parizu, tokom kojeg se Ujević formirao u vrhunskog poetu. U zbirkama koje je objavio dvadesetih godina prošlog stoljeća (Lelek sebra i Kolajna) dobar je dio Ujevićevih najslavnijih pjesama. U periodu između dva svjetska rata živio je i u Sarajevu. Tih je godina i neke svoje knjige tiskao u Sarajevu, ali također i u Zagrebu, Beogradu te Nikšiću. Početkom pedesetih objavit će u Zagrebu zbirke Rukovet i Žedan kamen na studencu.
Umro je oko godinu dana nakon izlaska ove potonje. Posthumno su mu publicirana sabrana djela u sedamnaest svezaka.
Pjesničko prokletstvo Ime Tina Ujevića u južnoslavenskim je kulturama i dan-danas sinonim za boemiju. U svom eseju Posmrtno slovo boemiji Danilo Kiš će Ujevića prozvati jednim od poslednjih pravih boema. Kiš kaže kako je Ujević dokaz da se krst boemije ne nosi samo po sili socijalnih zakona, nego i po sili zakona umjetnosti, dobrovoljno.
"Tin Ujević umire kao gordi pajac i mučenik, fanatično dosledan sebi, inkarnacija negdašnjeg ropstva i veličine boemije" - reći će Kiš u istom eseju. Mile Stojić, priređivač izbora Ujevićeve poezije pod naslovom Riđokosi Mesije, svoj će ogled o Tinu Ujeviću nasloviti Prokletstvo Ujevića, aludirajući jasno na naziv eseja koji je o Charlesu Baudelaireu ispisao sam Ujević - Prokletstvo Baudelairea. I zbilja je Ujević najznamenitiji južnoslavenski primjer prokletog pjesnika, boema, kafanskog čovjeka, beskućnika, otmjenog pijanice.
Bezbrojne su i slavne anegdote o Tinu Ujeviću i njegovim kafanskim noćima. Manje se zna o popodnevima u knjižnicama, makar je sam Ujević kazao kako je noću pio, a danju radio. Uspio je Ujević mnogo pročitati, bio je erudita, makar ne sistematičan, a njegova je načitanost vidljiva u esejima koje je pisao. Znanje stranih jezika i pjesnički dar Ujević je iskazao u brojnim sjajnim prevodima poezije.
Čitav svoj život Ujević je proveo bježeći od konvencija, kao moderni nomad i samotnjak, skoro pa prosjak u materijalnom i kraljević u duhovnom smislu. Bio je profesionalni pjesnik u bodlerovskom smislu, interesiralo ga je stvaranje, bio je nepodložan "oporezivanju i raboti", tj. nesposoban za obavljanje bilo kakvog takozvanog zanimanja. Nestalnih i kolebljivih političkih uvjerenja, bio je stoprocentni homo poeticus, sav predan poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu. Nije imao klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru.
Katakombe "U Ujevićeve stihove se silazi kao u katakombe" - zapisao je jednom prilikom Milan Bogdanović. I Isidora Sekulić te Dževad Karahasan, među ostalim, divili su se Tinu Ujeviću i njegovoj poeziji. Karahasan je u eseju Strah od beskonačnosti (s podnaslovom Sveto kod Ujevića) zapisao: "Ujević je, možda jedini nakon Holderlina, pjesnik prisutnoga Boga i pjesnik koji ga pjeva, uspijevajući u nastojanju da ga imenuje u najboljim pjesmama, kakve su prije svih Hymnodia to mou somatu, Fisharmonika, Riđokosi Mesije… To su pjesme u kojima je Ujević ostvario najviše od neostvarivoga, možda onoliko koliko je uopće moguće."
Nisu, međutim, svi spram Ujevića baš tako blagonakloni. Miroslav Krleža je primjerice pred kraj života kazao: "Mjesto koje se daje Tinu u našoj literaturi za mene je tajna, a ne mogu o tome sada pisati jer bi mi rekli da se ljutim na veličinu i da govori spomenik protiv spomenika, iako već dugo osjećam potrebu da o tome progovorim. (…) Mistificira i sebe i ljude s kojima pije duplu ljutu." Ključna je riječ u ovom Krležinom iskazu mistifikacija. No Ujevićeva je poezija bez svojevrsne mistifikacije nemoguća. "Uhapšen u svojoj magli/ zakopčan u svojem mraku/ svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku" - veli Ujević u jednoj čuvenoj strofi iz Kolajne. Misao na nju pak ne može bez magle ranih stanica, Odlazak završava s dimom bola u maglama, a u Beznadnom povratku oči neba su zamagljene.
Magla, mist, jedna je od nekoliko najvažnijih riječi Ujevićevog pjesničkog svijeta. Bez magle ne bi Tin Ujević ni bio poeta, da nije mist-ik ne bi bio ni pjesnik. Ujević je jedan od onih umjetnika koji svijet najjasnije doživljavaju kad su - kako se to kaže - izvan sebe, ek-statis; on je pjesnik ekstaze.
Jose Ortega y Gasset rekao je da se ljudi dijele na one koji su sretni kad su "izvan sebe" i one koje su sretni kad su "pri sebi". Nepotrebno je i napominjati da Ujević pripada prvima, a Krleža potonjima. Prvi bez magle ne mogu, potonjima magla smeta i pogrdno se prema njoj odnose. Magla skriva ulaz u katakombe Ujevićevih stihova, no vrijedi se kroz tu maglu probiti i taj ulaz pronaći. Mrak katakombi, vječita noć donjeg svijeta obasjana je svjetlošću svijeća, sjajem poezije, a noću je svijeća - kaže stih - svjetlija od sunca.
Post je objavljen 11.11.2007. u 02:25 sati.