Rijeka je polako tekla, nosila sa sobom toliko toga skupljenog od svakog od stanovnika moga grada. uzimala je i moje misli i nosila ih dalje, do neke druge osobe koja traži odgovore, kao ja taj dan. Rijeka je polako tekla, baš kao i onog dana kad je otišao. Kad je rekao da ide, da će se vratiti. I vraćao se, baš danas. Ali nije isto. Toliko toga ne mogu jasno vidjeti. Tko zna, možda me se i ne sjeća, možda je našao nekog drugog, tko je izbrisao sve naše uspomene, iz djetinjstva, iz osnovne škole...
Čekala sam ga kod rijeke, kod onog našeg drveta, gdje smo se skrivali kad bi padala kiša. Gdje smo toliko toga podijelili, ostavili toliko uspomena. Drvo i rijeka su znali naše tajne. Svaku tajnu smo dijelili s njima. A sad, drvo, rijeka i ja smo opet tu, čekamo njega. Dijelili smo tajne i dok ga nije bilo. Svo ovo vrijeme. Pitali smo se jel ikad pomisli na nas, na one tmurne, kišne jesenje dane i one proljetne. Pitali smo se sjeća li se još našeg prvog kupanja u rijeci.
U daljini se nazirao obris poznatog lika. Lika poznatog srcu. Poskakivao je kao i prije 5 godina dok je još bio tu. Ubirao grančice s drveća i pucketao ih. I zviždukao. Nisam vjerovala da je opet tu. Da je došao vidjeti rijeku, drvo i mene.
Ostao je isti. Isti smješak, isti sjaj u očima. Čuperci na vrhu glave su i dalje letjeli na sve strane.
I da, sjećao se i mene, i rijeke i drveta. Sjećao se. I naše prve krađe trešanja. I prvog odlaska na kulu. I prvog kupanja u hladnoj rijeci. Sjećao se svega.
Rekao je i da je našao drugu rijeku, drugo drvo. I nju.
Drvo, rijeka i ja smo znali, opet će otići. I otišao je. Do neke druge rijeke, drugog drveta i nje...
Post je objavljen 11.11.2007. u 00:36 sati.