Eh ljudovi moji,necu vam previse odavati sada...Samo bih se odmah htjela izvinuti zbog kraja ovog posta...Na kraju pise Amin,Amin,Amin a to vam je ustvari kao ono vase hrvatsko Amen,Amen,Amen samo sto se u islamu kaze Amin a u krscantvu Amen,a posto je ovo Bosanski i muslimanski(islamski) blog,nadam se da mi oprastate...hehe...ugl. da ne duljim,uzivajte u vasem razocarenju...sto se ovog posta tice(P.S. Nadam se da ste ovo zadnje razumijeli...)
Nista nisam osjecala tog trenutka osim strasne hladnoce koja me prozimala od tjemena do noznih prstiju.Kao kad nepripremljeni stanete pod hladan tus.Povukoh ruku kroz prozor.Opipah prozorsku dasku i na prstima ostade trag prasine.
Mozda je pala sa prozora u bastu?Sidoh dole.Mjesec je bio pun,od njegove svhjetlosti i par ulicnih svjetiljki vidjelo se jasno,kao da je dan.Ali od ruze ni traga.Vratih se u sobu,bacih na krevet,a suze potekose same.Slivale su se niz vrat i kvasile moju crnu kratku haljinicu.Nisam ih pokusala obrisati niti zaustaviti.
-Dinko,Dinko,nisi mi to smio uraditi!Nisi me smio naviknuti,toliko vezati za tu ruzu,a onda mi je jednostavno bez rijeci,bez opbjasnjenja uskratiti.To ti je otprilike kad bi siromasnoj,maloj djevojcici koja nema ni jednu igracku poklonio najljepsu lutku na svijetu,a onda joj je odjednom uzeo..I reci ti meni,sta je veci grijeh-to,ili da joj je uopste nisi poklonio?
Najednom mi sinu.Mozda se duze zadrzao sa tatom,svakog trenutka je moze donijeti.Ta spasonosna misao zaustavi suze,i ja ugasih svjetlo.Ako vidi svjetlo,sigurno ce odustati da se popne na jabuku.Znam da ne zeli da ga vidim.
Pritajih se na lezaju.Sve dok sat ne otkuca ponoc.Taj sat vremena je trajao citavu vjecnost.Onda polahko,na prstima prodjoh prozoru..Prozorska daska je prazna stajala na mjesecini.
Noc sam provela u kosmarnim snovima.Ujutro sam bila blijeda mi sa podocnjacima.Robi je vec za doruckom to primjetio i pomalo zabrinuto upuitao:
- Zar ti ponovo nije dobro?
- Ama,dobro mi je,sasvim dobro.Samo me malo boli glava.
- Mislio sam da malo proskitamo po gradu,da zajedno odaberemo nesto za tatinu i maminu godisnjicu braka.
- Uradi to sam,molim te.Vjeruj mi,ni do cega mi nije stalo.
Dinko je sirenom svog motora davao znak da sidem.
Robi pogleda kroz prozor.
- Ali ti je do onog dripca i te kako stalo!
- Sidi i kazi mu da sma bolesna.Ja ni za to nemam snage.
Nerado me poslusao.Ne znam zasto ga nije mogao smisliti.Uvijek se gledaju kao dva tvrdoglava jarca.
Dinko je usao u sobu na izgled zabrinut.
- Sta je sad opet,Bibercicu?
Ocekivala sma isriku,objasnjenje,bilo sto.Koliko god sam mu bila zahvalna sto do sad nije spomenuo ruzu,sad bih mu bila zahvalna da kaze bilo sta.Cak i kad bi bilo da se zaljubio u neku drugu i da mi je to sto mi nije donio ruzu moglo reci vise od rijeci.Ali,njemu kao da to nije bilo ni na kraj pameti.
Njegov odnos prema meni nije se ni za dlaku promijenio.Pomilovao me po obrazu cim je Robi napuistio sobu,a napustio ju je,kao i uvijek,uostalom,cim je Dinko usao.Zamolio me da se cuvam, da sad popijem tabletu i legnem u krevet,a on ce uvece svratiti ili telefonirati da vidi kako mi je.
Otisao je a ja sam Ťodcepilať,sretna sto sam sama u kuci.
Oci su mi bile crvene,kao oci zeca.
Kad su se roditelji trebali vratiti sa posla,malo sam se pribrala.
- Glupaco,sta ti znaci jedna ruza?Vec ti ih je puna ona stara,debele knjiga.Ta strpi se do veceras,ona ce te,sasvim sigurno,ponovo cekati.
Na rucku je bio Meha,tatin prijetelj.Zena mu je na nekom seminaru,pa ga je tata pozvao.
Supu smo pojeli u tisini.Kad je mama donijela na sto pohovanu piletinu i pomfrit,Meha je kao lud poceo da se smije.Ispricao je nekakav dogadjaj sa nekim Nijemcem,nisam ga ni slusala.
Tata,mama i Robi prasnuse u smijeh.Robi se zagrcnuo pa ga je tata snazno lupio izmedju plecaka bojeci se da se ne udavi.
Ja se ni ne nasmijesih.Sve je u meni plakalo i teskom mukom sam se drzala da ne zaplacem.Robi je,na svu srecu,imao trening pa me nece previse ispitivati.Mami i tati rekoh da me hvata nesvjestica te da cu malo odspavati.Zakljucah se u sobu.Pokusah citati ali kad sam posla da prevrnem list,svatih da pojma nemam o cemu sam citala.
Kad ce deset sati?!Ucini mi se beskrajno daleko.
Dinko je popodne nazvao.Odgovorih da mi nije dobro da igdje izlazim.Najbolje je da dode sutra prije podne,pa cemo prosetati do tvrdave a poslije mozemo u kino..
Uvecer su mama i tata izasli da proslave godisnjicu braka.Robi im je u ime nas oboje predao dar,ni do danas ne znam sta je to bilo,a onda sa rajom otisao na klupu.
Nisma vise plakala,samo sam brojala sate,poslije minute.Kad sad pomislim na to,cioni mi se kao da je to bio najduzi dan u mom zivotu.Najzad sat otkuca deset puta.Kao vihor uletjeh u sobu.Ni veceras ruze nije bilo na prozoru.
Nedostaju mi rijeci kojima bih opisala kako sma se tada osjecala.Kao da se na najljepsi vrt srucio strasan grad i potpuno ga opustosio.
Lezala sma sasvim suhih ociju i prazno buljila na jednu tacku na tavanici.Ne znam koliko je to trajalo.
U neko doba dode Robi.
- Jeli bolje,sele?-upita paleci svjetlo.
Pri pogledu na kmoje lice kao da mu je bilo jasno kako sma daleko od dobrog.Uplasio se,jasno se vidjelo na njegovom licu.
- Da nisu kakve komplikacije?Sto se oni vise ne vracajnu,mislim da bi trebala kod doktora.
- Ma kakvog doktora,brate dragi.Sve je dobro samo me glavobolja iscrpila.Sutra cu biti kao nova.Vidjeces.Nego,mijenjamo temu.Kako si se proveo?Je li nocas klupa bila puna?
- Nisam ti,draga,klupu ni vidio.Cim sam izasao,sreo sam Mrkog i on mi rece za Tahira.
- Je li mu se nesto dogodilo?
- Sinoc je pao sa ograde parka an asfalt.Neki prolaznici su ga nasli u besvjesnom stanju i odvezli u bolnicu.Na putu se osvijestio.Nema nikakvih lomova,kazu,samo blagi potres mozga.Dali su mu neke lijekove i mora nekoliko dana mirovati.
- Zaboga,sta je on radio na ogradi,Robi?
- Neces mi vjerovati,krao je ruze.
Skocih,kao da me grom opalio.
- Sta kazes?Tahir krao ruze?
.- Sta me gledas tako kao da se svijet prevrnuo naopacke..Jest,krao je ruze,pa sta?Kao da mi je to opet nekakav grijeh.Sigurno za mamu,ali ko ce ga njemu znati.Uostalom,to je najmanje vazno.Posjetio sma ga i sasvim je dobro.Samo modrica i ogrebotina na celu.Tesko mu pada sto mora da miruje-kao iz daljine dopirale su do mene Robijeve rijeci.
Imao si pravo.Svijet se zaista prevrnuo naopacke,mislila sam dok su se u glavi kockice sklapale u mozaik.
Lezala sam nepomicno,a noc je polako oticala.Napolju je duvao vjetar,mjesecina se uvukla u moju sobu, i sve stvari oko mene cinila nestvarnim.I ono sto se dogadalo u meni bilo je nestvarno.Sat u dnevnoj sobi oglasi se jednom.Poslije dva puta.Tek tada svatih da je gluho doba noci i da ja,glave uronjene u jastuk,poluglasno i s nekim cudnim mirom izgovaram-Tahir,Tahir,Tahir,kao sto vjernici u molitvi pobozno i svecano izgovaraju-Amin,Amin...
Eto ga!Znaci,Tahirce,moj najdrazi likovnjak donosi ruzeeeee!!!Nadam se da je to sve lijepo i slatko...l zao mi je Minje i njene prevelike tuge...Ugl. bubim vas do sljedeceg weekenda :)
KiZz,
Emina...
Post je objavljen 10.11.2007. u 23:43 sati.