Pregled posta

KNJIGE VS. TELEVIZIJA

boomp3.com


" U zaljubljenosti prestajemo jesti, spavati, raditi, izgubimo mir. Mnogi se ljudi prestraše jer, kada se ona pojavi, poruši sve na što naiđe. Nitko ne želi da mu se svijet pretvori u kaos. Zato mnogi ljudi uspjevaju prevladati tu prijetnju i nastoje održavati kuću, odnosno strukturu, koja je već trula. Oni su inženjeri već preživjelih stvari.
Drugi, pak, rade upravo obratno: predaju se bez razmišljanja, nastojeći u zaljubljenosti naći rješenja za sve probleme. Na druge ljude prebacuju svu odgovornost za svoju sreću, kao i svu krivnju za svoju moguću nesreću. Uvijek su euforični jer se dogodilo nešto divno, ili deprimirani jer im je nešto neočekivano sve uništilo.
Udaljiti se od zaljubljenosti, ili joj se slijepo predati - što je od toga manje pogubno?
Ne znam. "
Paulo Coelho, Jedanaest minuta

* * *

Ljudi mi kažu da se ne može nekog odmah voljeti. Prvo nastupa zaljubljenost. Tvoja duša i tvoje srce je u toj posebnoj fazi kada sve vidiš na ljepši način, čak i one trenutke zbog kojih si prije gubila živce (primjerice gužva u prometu). Oni ti se odjednom čine besmislenim....
Ali zašto ga ne bih mogla naprosto voljeti od samog početka?
Pa voljeti se može cvijeće u vrtu čije se pastelne boje preljevaju na suncu. Voljeti se može nebo dok njime preljeće jato ptica. Voljeti se može miris pokošene trave i ubralih trešnjanja, zalazak sunca i jutarnja kava. Voljeti se može pjesma koja upravo na radiju svira. Voljeti se može ljubičasta boja i mjehurići sapunice.
Mnogo toga se može voljeti, a da nismo isprva u to bili zaljubljeni.
Zašto onda ne bih jednostavno mogla voljeti njegov sanjivi pogled dok me promatra?
Njegov osmijeh dok se smije?
Njegove oči kada u tami sjaje poput zvijezda na nebu?
Zašto ga onda ne bih smjela od prvog trenutka voljeti?

* * *

Dugo sam razmišljala kako da ovaj post započnem. Uvodnim pozdravom tipa hay, kako ste, što ima? (pravilo bontona) ili nečim više dojmljivim...tako da sam se na kraju odlučila za ovo drugo.
Razlog tomu nije još jedna tema posvećena ljubavi, stoga ne bih htjela ulaziti u dublju polemiku oko razlike između "voljeti nekoga" i "biti zaljubljen u nekoga"

I, ne, nemojte se pitati je li se ovaj tekst koji sam napisala odnosi na mene, to sada nije važno....ja sam ionako stalno zaljubljena, na ovaj ili onaj način....a je li volim nekoga? To može samo vrijeme pokazati.....

Zapravo, ovaj me se citat dojmio u knjizi koju sam upravo pročitala, pa sam ga odlučila prepisati. Nisam mogla odoljeti, a da pritom ne napišem i svoj komentar....koji bi mogao biti početak nekog mog budučeg romana (hihihi) nekog lijepog sunčanog dana u budučnosti ili naprosto trenutak inspiracije....zapravo, nije ni važno....
Ono što me zapravo zanima je što ste vi osjetili dok ste čitali ovaj citat? Je li vas se dojmio? Je ste li se pronašli u njemu?Je ste li poželjeli pročitati cijelu knjigu? Ili ste možda kao i ja dobili potrebu izljeva osječaja?

Milijun nam se pitanja počne stvarati u glavi dok čitamo neku knjigu....tako se i meni dogodilo....zato volim čitati.
Kad bi me pitali da izaber između gledanja televizije i čitanja, bez razmišljanja bih izabrala čitanje. Čitajući dublje se povežeš s likovima iz knjige, ne rijetko se poistovječiš s njima, ono što oni proživljavaju u određenim trenucima, bol, tugu, radost...počenš i ti osječati....to postane naprosto dio tebe.....kao da si zakoraknuo u neki novi svijet.
I to za mene predstavlja neku posebnu vrijednost.

Opčenito, smatram da je gledanje televizije gubljenje vremena.
Ok, svi smo mi odrasli gledajući ju, i naravno, i ja ju gledam, i smatramo ju izvorom zabave, i to stoji, ali u posljednje vrijeme ne mogu više ništa pametno naći.
Primjerice, sve same neke španjolske, talijanske, portugalske, pa čak i naše!, i ne znam kakve već sapunice....priča već odavno poznata.... same intrige, spletkarenja, zapleti, prevare, ne zna se ko je kome sin, a još manje, ko je kome otac, sluga otkrije da je zapravo bogataš, ostali sve sami bogatuni, pitanje je samo otkud im toliki novac, i naravno ljubavna priča između skromne i plemenite "pepeljuge" koja nakraju dakako postaje princeza i hrabrog i snažnog "princa" koji će istina biti malo priglup tokom serije i zaveden od neke zlice, ali će nakraju napokon "progledati" i odjahati u suton po svoju jedinu i pravu ljubav........zapravo, na kraju (čitajte: u zadnjem nastavku) svi negativci će tragično završiti ili se preobraziti u dobre ljude, a svi oni pozitivci će se međusobno pomiriti i živjeti sretno do kraja života.. i...blablabla...i da ne zaboravim nadodati pokoju vračaru sa onim svojim napitcima za zaljubljivanje, zaboravljanje, letenje i ne znam šta već sve ne i pokojeg lika koji ima kakti amneziju, pa se onda na kraju svega sjeti....takoo prozirno. A nakraju ostaje pitanje, što ste pametno naučili iz svega toga? Možda koju španjolsku riječ i da dobro uvijek nakraju pobjeđuje, ali to je sve.
Što se tiče ostalog programa, sve sama ponavljanja....ono, čekaj, pa prošle sam to godine gledala, a i predprošle, koliko se sjećam...mislim, ono zaista, šta ne mogu nešto novo otkupiti?!?!
Šport baš i ne pratim, osim klizanja. O nogometu, košarci, rukometu nešto malčice znam, jednom prilikom su mi obasnili što je zaleđe, jedanaesterac, i te stvari, ali zaboravila sam.....i tako jednom prilikom bila neka "važna utakmica", ovisno što pod tim pojmom mislite, a frendica i ja se dogovorile za kavu...i odemo mi u prvi birc u kvartu...gužva, sve puno testosterona, bulje u ekran. Odemo mi u drugi...opet, sve sami muškraci...i u prvoj prostoriji, i u drugoj i u trećoj, zasjedali pred male ekrane....odemo mi u treći, opet ista stvar, i u četvrtom nema mjesta...postane nam smješno, mislim zaista, ni kavu nemaš gdje više popiti!!! I na kraju se zgurale za neki stol u jednom od tih birceva, s jedne strane buka, utakmica je u tijeku, ni da se skineš ne bi primjetili, s druge strane, neki likovi, u žaru priče (nije o politici bila riječ) jedan se od njih razmahao rukama,mlati sve oko sebe i dere se ono sto na sat......., ne čuješ ništa....prestrašno......neuspjela kava.....i onda gol.....i svi na noge lagane....a moja frendica isto sva sretna, a onda će....a za koga mi ono navijamo?
Jedino što volim pogledati je poneka serija. Primjerice Tree Hill. Ova sezona nimalo ne kaska za predhodnima, glazba je i dalje fenomenalna (sve već odavno skinuto ), a i mnogo toga će se novog uzbudljivog dogoditi i naravno par za koji sam cijelo vrijeme navijala će napokon biti zajedno .Vidjet će te i sami.
I dakako film, iako u filmovi nema toliko intenzivno prikazanih emocija kao u knjigama. U večini slučajeva sama slika ne može nam u potpunosti dočarati određenu situaciju, ne možeš se toliko povezati sa likom i zapravo tek kada pročitaš knjigu po kojoj je određeni film rađen možeš točno znati, potpuno osjetiti kako se netko osjećao i što je proživio u određenoj situaciji. Iako ima i zaista dobrih filmova, ono zaista dobrih, koji te onako ostave bez daha, knjige su mi draže.

....jer knjige nam omogućuju da sanjamo....o onome što smo nekad bili, o onome što jesmo, o onome što bi htjeli biti....

....jer knjige su na neki način ogledalo nečije duše, ali isto tako i naše, čitajući knjigu imamo mogučnost dubljeg povezivanja s nekim likom i pronalaska samih nas u njemu.

....jer zapravo niti jedna knjiga nije nikad u potpunosti pročitana, jer svakim njenim novim čitanjem shvatimo da smo otkrili još toliko toga novoga iako smo bili uvjereni da smo bili otkrili sve....

....i nije važno je su li se vremena promjenila ili mi i naš način razmišljanja ili naprosto taktika čitanja, jedino što je važno je da smo u toj istoj knjizi već požutjelih korica u mogučnosti pronaći toliko različitih varijacija samo jedne, jedine priče.

Bitan element (za mene), možda i najbitniji koji daje važnost nekom filmu je glazba. Kao što znamo, ona radnju filma prati cijelo vrijeme i kroz nju mi pratimo razne promjene koje se događaju unutar samog lika ili vani u svijetu kojem živi. Osobno smatram da bez nje, film za mene ne bi imao nikakve vrijednosti...

Postoje knjige uz koje sam se smijala, uz koje sam plakala, uz koje bih ostala zatečena i bez komentara, ali lagala bih kad ne bih napisala da postoje i takvi filmovi. Najvjerojatnije je to zbog samih riječi koje su bile u njima izrečene....bolno istinitih riječi....kao i u ovom citatu....riječi koje ostave neizbrisiv trag u nama....riječi iz kojih nešto shvatimo i naučimo....riječi zbog kojih postanemo svjesni sebe i naših djela....životnih riječi.
I baš zbog svega toga, biram knjigu. Sve svoje i tuđe misli i osjećaje pretočene na list papira, zapečačene za vječnost....

"On bi morao znati da je veliki cilj ljudskog bića shvatiti potpunu ljubav. Ljubav nije u drugome nego u nama; mi je budimo. No za to buđenje potreban nam je drugi. Svijet ima smisla samo ako imamo s kim podijeliti svoje osjećaje. "
Paulo Coelho, Jedanaest minuta

* * *

I zato ga volim.

* * *



Post je objavljen 13.11.2007. u 18:50 sati.