Marketing
ISPIPAJ TEREN
Polako se bliži kraju i ova pustolovina, još malo i kući sam - u svom krevetu, gdje najbolje spavam, sa svojim prijateljicama - gdje najbolje "dišem". Opet sam se sva zapetljala u igri miša i slijepe mace; nadala sam se da ću nešto naučit ovaj put, nešto promijenit..onako usput...iz štosa 
Zabavljala sam se, na rubu pameti i sad nosim sve te male sličice da njima ocrtam snove kad ostanem sama, moje su i ne dam ih nikome - najbolje od svega. Došla sam ne misleći o ničemu, vjerujući da sam jača i pametnija. Idem sjećajući se kako je imati nečiji svijet u rukama - teren me ostavio na obronku ludila i ja sam našla realnost...da čak i tu. Mora da sam stvarno poludila - od razuma - je li to uopće moguće??? Biti toliko razuman izvan svake logike i pravila?? Kad sjedimo na kauču, i kad se zagrlimo sto puta...kad neki pogled potraje sekundu ili dvi više...i ne mogu si pomoć. Zaljubljena sam. Znam i padam. Uzimam i utapam se. Jednostavno se poklapamo, dođe kao prirodna stvar...Ni mi sami ne znamo šta je to zapravo, nemamo ni potrebu to predočit riječima...jednostavno idemo kako nas voda nosi...i ako pretjeramo...bilo je jače, i tako je trebalo bit. Život je brz, kratak i okrutan. Teren se mora ispipati. 
I tako je sve došlo kraju...čarolija je nestala, ostala mi je bundeva..da me podsjeti...na vrijeme kad sam mislila da je šećerna vuna nešto najbolje na svijetu (dok je nisam probala)...da su pečeni kesteni zapravo od čokolade...ali nisu bili, i ostavili su gorak okus u ustima. 
I dobro da je tako...da je svijet zaista onakav kakav mislimo da je (ili pak želimo, maštamo);
pa...dovršite sami 
Post je objavljen 09.11.2007. u 17:08 sati.