Marketing
href="http://photobucket.com" target="_blank">
Sjedila je u naslonjaču i gledala kroz prozor.
Vidila je njegovo ljepo lice...
Njegov predivan osmijeg...
Savršeno tijelo....
I oči, poput dva dijamanta....
Razmišljala je o njemu.
Znala je da ima novu ljubav nakon nje...
Znala je da više ništa neće biti isto,
znala je da ga je voljela!
Bili su ne razdvojni...
Ona je voljela njega,
On je to znao,
Ali joj nikada nije rekao koliko on voli nju...
Dani su prolazili.
Njeno srce i dalje je za njega kucalo.
Htjela ga je rukama iščupati...
I pokloniti mu ga.
Molila je nebo da joj ga vrati.
Jako se dobro sjećala onih noći,
Kada je ljubio njene usne,
Premazane tamno srvenim ružem.
Htjela mu je reći da ga voli,
Ali vrijeme joj je isteklo...
Svake sekunde s njim sjećala se kao da je bilo juče,
A sada je on otišao.
Prošle su davne godine od tog događaja.
Ona je i dalje za njim umirala
On je o njoj takođe razmišljao svakoga dana.
Pitao se jeli ga već zaboravila?
Ima li muža i djecu?
Je li sretna ili je kao on tužna.
Ali daleko od njega ona je pisala pismo.
pisala je oproštajno pismo naslovljeno za njega.
Pisala je da ga puno voli.
Pisala je posljednje riječi.....
"Oprosti mi, umirem večeras, umirem jer te volim!"font>
Post je objavljen 10.11.2007. u 14:57 sati.
