U sobi svojoj sjedi i sluša
kako kiša po prozoru lupa.
Vrijeme je tužno,
kao da nebo plače,
da li nešto od ljubavi može biti jače?
Možda svijetlo ili tama,
zagrljaj ili ona sama?
Ona nije,
već je vjetar u njoj sve jači,
pita se da li će ljubav ikad naći?
Samo luta pogledom u prazno,
traži nekog da je probudi,
nije je briga što govore ljudi.
I kad postanem prah
Ona te ne može voljeti više od mene,
jer te ja volim kao sunce i kiša
koji paze da cvijeće ne uvene.
Ja te volim kao ptica nebo,
svoje gnijezdo i ptiče u njemu,
kao djeca koja vole sunce,
a ne sjenu.
Volim te kao što moje ruke vole biti
oko tvojeg vrata,
tvoje ruke oko mojeg struka
u noći dugoj
dok mjesec bez zvijede luta.
Voljeti te znam
na bezbroj načina i mjesta,
i noćima i danima,
i na sjeveru i na jugu,
i kao nebo kad ljubi svoju dugu.
Voljeti te znam i na istoku i na zapadu,
i kad je hladno,
i kad je vruće,
i kad sam na plaži,
i kad ne izlazim iz kuće.
Voljeti te znam iz minute u minutu,
iz daha u dah,
tako ću te voljeti cijeli život,
pa i onda kada postanem prah.
Zauvijek
Ostavljaš me samu,
odlaziš k njoj,
da li se ikad pitaš
volim li te još?
Kažu mi da si me ostavio
kako me ne bi povrijedio
jer to nisam zaslužila,
ovu ljubav bi najrađe u sebi ubila.
Ali ubiti je ne mogu
jer je ona sve veća,
dragi moj, ti ne znaš što moja duša osjeća.
Ona je ranjena,
u srž pogođena,
boli jako i peče,
što od ljubavi može biti jače i veće?
To ćeš jednom saznati
ali bit će prekasno,
ja ću otići,
a ti na moj vlak nećeš više stići.
Kroz zamagljen prozor od suza
gledat ću te izdaleka
i nadat ću se u dubini srca
da me negdje tvoja ljubav čeka.
Kao zadnju nadu
da ćeš doći na moj kolosjek
na prozoru ću nacrtati dva srca
i napisati da te volim zauvijek.
Post je objavljen 10.11.2007. u 12:47 sati.