Pregled posta

Astral Romance

PART TWO

''Voldemorte, možeš li bar jednom u životu prestati prosipati svoje filozofije i reći nam o čemu se radi?'', upitala je Lujiza. Voldemort je, za jedan dugi tren, šutke promotrio njezine plave oči u kojima se, pored onog uobičajenog sjaja, sada naziralo i iščekivanje. ''Radi se o...'' Zastao je i ponovno oborio pogled, zadržavajući dah. ''...o Tarji, Ralphu, Lorien i Elbereth.''
Otpuhnula sam. ''Zašto sam imala osjećaj da ćeš baš to reći?'', upitah ironično. Zaokrenula sam očima, a potom zaustavila pogled na Amandi i Voldemortu, mršteći se. ''I? Dakle, što su Sokrat i Platon ovaj put doznali?''
Amanda se diskretno nakašlja, davajući mi do znanja da umuknem. ''Postoji mogućnost da su osnivači Blackgravea ustali iz Podzemnog svijeta, kako je bilo zapisano u proročanstvu. Postoji mogućnost da su se vratili'', reče ona naposlijetku, s naglašenom ozbiljnošću u glasu. Voldemort nije ništa rekao - samo joj je dao podršku laganim kimanjem glave.
''Molim? Otkud sad to?'', upitala je Lujiza, iznenađena.
''Pročitala si onaj članak u novinama, zar ne?'', odvrati Voldemort. ''Pročitala si da smo mi okrivljeni za krvoproliće u Hogwartsu. Pročitala si da su mnogi izjavili da su nas vidjeli, iako nismo bili tamo. Tako da su to jedino mogle biti osobe identične nama. A svi mi znamo tko je bio takav...'' Te zadnje riječi, taj zaključak je, vjerojatno s razlogom, izgovorio tiho i pomalo zagonetno. Ostala sam zatečena. Po prvi put, nisam to smatrala preuveličavanjem, niti umišljanjem. Po prvi put, razmislila sam o njegovim riječima kao o nečemu u što bih mogla vjerovati. Lujizin pogled, koji sam osjetila na sebi u jednom od tih trenutaka, govorio mi je da se osjeća slično kao i ja. Isto, zapravo.
''Ako je točno to što kažeš, to jeste, ako sam dobro pratila tvoje izlaganje...'', započela je, pritom nervozno trljajući ruku o ruku.
Voldemort ju prekide. ''Točno je.''
''Ako je točno...'', ponovi Lujiza, ovaj put nešto glasnije. Nešto odlučnije. ''Kako su se mogli vratiti? Nisu li se ubili onom glupavom kletvom ili što?''
''Kletva Amor e Morte im omogućuje da ustanu iz svijeta mrtvih kada i ako njihova zaljubljena srca ponovno zakucaju u tijelima njihovih Nasljednika. A ako smo mi ti Nasljednici...'' Primio je Lujizu za ruku i nježno, sasvim nježno ju približio sebi. Prestao je govoriti. Možda zato što nije znao kako bi dovršio započetu misao, a možda upravo zato što je znao da je već dovoljno rekao. Dovoljno da zadršćem. Dovoljno da svi zadršćemo. Primio je Lujizu za ruku i nježno, sasvim nježno ju približio sebi. Nakon jednog trenutka dugog kao vječnost, nakon jedne sekunde dovoljne da ispuni hodnik Mračne kule tišinom i zaljubljenim pogledima, Lujiza je pustila njegovu ruku. Odmakla se, zapravo. ''Ako smo mi ti Nasljednici, onda smo jebali ježa u leđa'', izjavila je. Morala sam se nasmiješiti, barem malo, iako sam znala da su Voldemort i Amanda mogli imati pravo. Znala sam da jesu. Da li me je istinski plašila ta spoznaja, ili sam samo bila isuviše ponosna da bih priznala koliko sam ja možda imala krivo? Da, to je bio problem... Znalo mi se to često desiti. Zbog svoje gordosti i, rekla bih, umišljenosti često mi se znalo desiti da me naglo spuste na zemlju. Možda i previše naglo... Više nego što sam mogla podnijeti. Uzdahnula sam, s neodređenim pogledom uperenim u iskrice svjetlosti sa mojeg štapića što su se nemarno bacale po mraku. Da, bila sam spremna ustati se i izići iz te Mračne kule, bila sam spremna ostaviti sve to iza sebe, ali sam znala da time neću postići ništa - osim učiniti stvari još gorima. Zaustila sam da nešto kažem, odlučila sam biti optimistična, ali je to u konačnici rezultiralo još jednim bolnim uzdahom.
''Lujiza, to nema nikakve veze...'' Voldemortova misao je još jednom ostala nedovršena, ali ovaj put ne njegovom voljom. Svi smo se trgli na prigušeni zvuk, tihu melodiju koja se najednom počela probijati kroz kamene zidove, do prostorije u kojoj smo mi stajali. Zvučalo je to kao najljepša melodija sirena, sa mračnom atmosferom, ali istovremeno puna neke neopisive nježnosti. Tako prekrasna, tako nestvarna i zanosna, a opet tako postojana. U svakom pogledu. Bez imalo razmišljanja, bez ikakvog objašnjenja, zaputila sam se u pravcu iz kojeg je dopirala. U jedan od mračnih hodnika koji su nas okruživali... U onaj najjeziviji. U onaj najuži. U onaj najmračniji.
''Ako imamo imalo pameti, u što sumnjam, nećemo ići tamo'', javi se Lujiza.
Amanda se ironično nasmijala. ''Eto, mi nemamo – stoga idemo.''
''U biti, najebali smo bili pametni ili ne. Tu pamet ne igra nikakvu ulogu'', reče ona pomirljivo, slijegajući ramenima. Krenuli su za mnom niz hodnik, držeći podignute štapiće u rukama. I ja sam držala svoj, stišćući ga sve čvršće i jače. Što smo se više približavali, bivalo je sve svjetlije. Nisam se niti jednom osvrnula, ali su mi koraci što su odzvanjali hodnikom iza mene davali do znanja da nisam sama. ''Mislim da smo stigli...'', prošaputa Lujiza.
Kao da je to bilo potrebno reći... Ispred nas se nazirala jedna velika prostorija niskih sivih zidova – prostorija iz koje je dopirala ta predivna pjesma.
''My fall will be for you... My love will be in you... If you be the one to cut me, I'll bleed forever...''
Oslonila sam se na dovratak i provirila. Osjetila sam kako me nešto steže u grudima, kako sječe moje srce poput oštrog noža. Nije to bio strah... bila je to nevjerica. Da mi Amanda nije instinktivno prekrila usta dlanom, vjerojatno bih vrisnula. Jer, za velikim crnim klavirom sjedila je žena identična Lujizi, žena u uskoj crvenoj haljini koja je savršeno isticala njezino još savršenije tijelo, žena prekrasnog lica i očaravajućeg glasa - Tarja Van Aden. Izgledala je doista... čarobno. Dostojanstveno. Zavodljivo. Svirala je i pjevala, a oko nje su, kao nekom čarolijom, lepršale latice crvenih ruža. Širile su predivan, opojan miris, stvarajući sjene na svjetlostima tisuća svijeća koje bijahu poredane u krug.
''My fall will be for you... My love will be in you... You were the one to cut me, so I'll bleed forever...''
''Je l' ovo opet neka vizija?'', upitah šapatom.
''Nije! Pssst!'' Amanda mi ponovno začepi usta.
Najednom, glazba utihnu i Tarja prestade pjevati. Ustala se od klavira, okrećući se prema vratima u kutu prostorije, na koja tada uđe muškarac identičan Voldemortu - u ljudskom obliku, naravno. Da, bio je to Ralph. Prišao je Tarji i čvrsto ju zagrlio, a potom počeo utiskivati nježne poljupce na njezin vrat. Ona lagano zagrize svoju donju usnu, ispustivši uzdah.
''Fuj!'' Lujiza iskrivi lice u toj mjeri da sam pomislila da će povratiti. ''Nađite si sobu u hotelu!''
''Pssst!'', prosikta Voldemort, ali već je bilo prekasno – čuli su nas.
Tarja i Ralph se polako odvojiše. Okrenuli su se prema nama. Oboje su se nasmijali. Ironično. Podrugljivo. Zlobno. Možete to nazvati kako god želite. Val hladne jeze prošao je kroz moje drhtavo tijelo.
''Riddleovi... očekivali smo da ćete doći. Zadovoljstvo je napokon vas sresti licem u lice.''

Nastavit će se...

Post je objavljen 10.11.2007. u 12:43 sati.