Možda postoji vrijeme i mjesto u kojem smo jednaki. Razumljivi jedno drugome. Ali to nije ovdje. Ljubav ne stanuje tu, rekao je netko. Ali nije tako jednostavno. Svi smo mi dvolični. Licemjerni. Lomljivi. I rijetki su oni koji ranjavaju namjerno. Ciljano ranjavaju svi. Ponekad me zanima pogađaš li slabe točke ili ih već znaš napamet? Odavno. Teško se odvojiti od tebe. Kao pupčanom vrpcom vezana sam. Pupčanom vrpcom gušena. Ni sama ne znam kako sam se našla ovdje. Utapam se u uspomenama. U iluziji nastaloj sudarom svjetova. Tvog i mog. Od nekih se nesreća teško oporaviti. Posljedice su dugotrajne, ožiljci pogotovo. I dalje ne znam gdje da te svrstam. U prometne nesreće? Više ne mogu pamtiti pojedinosti, ne sjećam se koje dijelove tebe sam izmislila, a koji su stvarni. Teško se natjecati s iluzijom, znaš? Ali nije to borba s vjetrenjačama. Prije s ogledalima. Netko mi je rekao da si moja anima. Možda i jesi. Možda sam ja tvoja. Ali to me apsolutno ne brine. Umorna sam od tebe, znaš? Makni mi se iz glave.
Your autograph is worthless
so don't send me letters
and don't mail me cash
'cause your money is no good
What's left in your matress
is holes and lack of love left
some hair from a horse,
and none of it is yours, man
You come from an island,
you're cutting diamonds
with a rubbery knife
I više je takvih kao što si ti. Nisi jedinstven. Nisi posebno vrijedan. Nebrušeni dijamant. Prije kamen spoticanja. I mrzim kad me ovako zaskočiš, uhvatiš nespremnu. I kome sad pišem? Tebi, Njemu ili sebi? Znaš, on je pomalo poput tebe. Uvijek se provlači tu negdje, u pozadini. Sveprisutan je. Prisutniji od tebe. Tebe mogu ignorirati. Preskočiti. Zaboraviti na tren. Njega ne. On je nešto poput fantomske boli. Ud kojeg nema, ali je tu. Uvijek je tu. Kao da nikada nije ni otišao. I brine me više nego ti. Ti si samo dio mene, dio mene koji je ipak u mojoj vlasti. A ovdje je drugačije. On se provlači kroz moju srž. Sazdana sam od njega i ne mogu mu umaknuti. Možda mu nikada neću oprostiti, ali nikada neće ni prestati boljeti. Nije li to smiješno? Pomalo tužno, ustvari. Nikada se neću oporaviti, čini mi se. Ti si uteg koji mi visi nad glavom, ali on je nešto drugo. Totalka od koje se nikada neću oporavit. Sve ima svoje razloge, zar ne? Teško je voljeti nešto čega nema - gdje je tu logika?
Read me your tombstone,
tell me you're sorry, fax me your will,
you owe me something still
Blood is like water
the bath that you poured me
has drained and it's gone,
don't blame it on your son
And the song you sing today
wasn't always in your head,
the words you tryin' to say
are the ones you shouldn't 've said
they're glistening like diamonds,
go out and find'em
but don't blame your daughter
I duguje mi. Duguje mi više nego što ćeš ti ikada moći. Jer tebe sam ipak umislila i mogu te kazniti kako poželim. A on je samo otišao. I nema te kazne koja je dostatna. Ništa ne može boljeti njega kao što boli mene. Fantomska bol je najgora. Tablete ne funkcioniraju. A drvena noga nikada ne može bit prava. Pinokio to najbolje zna. Ali pustimo sada to... Kako se nikada ne vraćaju? Gdje odlaze? Zašto? Ako postoji fantomska bol, boli li mrtve cijelo tijelo? Boli li te? Mene boli i to je sve što znam...
Post je objavljen 27.11.2007. u 01:32 sati.