Osnovna škola.
Moj razlog za život.
8. beeeeeee. KSŠ. Šikse. Buksa. Pijenje prije škole. I poslije škole.
Veliki odmori u "izaškolskom prostoru" (kako bi rekao moj exnajnajfrend :D :( ).
Svakodnevno kašnjenje na nastavu.
Glupiranje i retardacije. I grudanje busa po zimi.
Jutarnje kave umjesto župnog/poslije zornice u Galeriji.
Čilanje na travi poslije&prije škole.
SVAKI DAN!
Jutarnji derneci kod I.
Svakovikendaško odlaženje u šiksice.
Sranja s milicijom (XD).
JEBENA SLOGA I PRIJATELJSTVO.
Nešto što više nikada neće biti tako dobro.
Nešto što više nikada neću proživjeti.
Nešto toliko SAVRŠENO, da je nemoguće da traje zauvijek, a i toliko SAVRŠENO da u stvari nemogu vjerovat da se tako nešto savršeno meni dogodilo.
Taj osmi razred......To je NAJLJEPŠE i JEBENO NAJBOLJE RAZDOBLJE MOGA ŽIVOTA I ZAUVIJEK ĆU TO PAMTIT. I to i ljude koje su to razdoblje obilježili.
S nekima sam si super. A s većinom ok. Problem je u ovom "ok".
Ja ne želim da to bude samo "ok"! Ja želim da sa svima bude super.
Ali, izgubila sam vjeru u "dobra stara vremena".
Okolina se mijenja, društvo se mijenja. Život ide dalje. Iako se ja uporno vraćam unazad, svakim danom sam sve više skomirana. Jer, neznam. Nekak imam osjećaj da je sve zakurac, da je sve nekak gotovo i nemoguće vratiti.
Taj glupi osjećaj bespomoćnosti, ta jebena nostalgija.
Potreba za nečim što ne mogu više imat. Možda sam to trebala više cijenit. Vjerojatno jesam.
Ali jebiga. Na greškama se uči. Nažalost, kad napraviš tu grešku, ne možeš vratiti sve na staro. A kasnije ti više nije potrebno jer ni nemaš priliku ponovit istu takvu grešku.
Super sam iskoristila to razdoblje neopisive sreće, ali svejedno. Želim opeeeet. I opet.
I zauvijek.
Da smo bezbrižni, retardirani klošari koje boli kurac za sve osim za njih. I za derneke. :)
Znam onu dobru, staru: "Ne plači jer je gotovo, smij se jer se dogodilo."
Ali ja sad nažalost nemrem tak razmišljati.
Znam da se moram pomirit s okrutnom sudbom, ali NE MOGU I NE ŽELIM!
Da bar mogu vratit vrijeme. Uložila bih više truda u neke stvari i možda bi sad bilo bolje.
Najviše mi čak fali jedna osoba....
Osoba u koju sam imala toliko povjerenja. Koja je uvijek bila tu za mene i znala me bolje nego ja samu sebe. Ta osoba mi je bila pravi, iskreni prijatelj. Uvijek sam s njim mogla pričati o SVEMU, al baš o svemu. Fali mi naš odnos, oslonac.
Ali i ta se osoba promijenila, nekako mi je pala u očima, a vjerojatno i ja njemu. :(
Neizmjerno mi je žao zbog toga i htjela bih obnovit to prijateljstvo, ali neznam. Mislim da je to gotovo nemoguće s obzirom na okolnosti. :(
Toliko vremena sam posvetila tom odnosu, i truda. U stvari, nisam samo ja. I on se trudio.
Nikad nisam imala nekog pravog muškog prijatelja, nekog s kim odeš na kavu i stračaš nekog, izjadaš mu se.... Onda sam ga našla. I izgubila. Zbog nekog sranja koje nije bilo okej, ali svatko zaslužuje drugu priliku....Ali mislim da je sada fakat prekasno.
Imam Domija, bez kojeg fakat neznam kaj bi. On mi je ujedno i najbolji prijatelj i dečko i uvijek me sasluša i utješi i sve super. I obožavam ga.
Imam Nevu, koja je moja najnajbolja frendica i koja je fakat uvijek tu za mene i fakat me kuži....<33
Imam Petwicu. Ona je moja druga najbolja prijateljica koju poznajem oko 2 mjeseca. I iskreno, ja NIKAD NISAM NIKOG zavoljela tolko jako u tak kratkom vremenu. S njom fakat mogu o svemu. <33
Imam još dosta onih istinskih prijatelja, kaj bi mi uvijek pomogli i koje fakat volim.
Onda još hrpe frendova.
Ne fali meni društvenog života, dapače.
Ali svejedno fali mi cijelo staro društvo. I stara vremena.
I ta jedna osoba mi jako fali..:(
Darkec....:):)
×
Huh. Ovo je pun kurac depresivno.
Sori, inače sam fakat vedra, al pere me opet nekaj.
Ma fakat, kak sam krenula u srednju, odvajanje od osnovne, odlične ekipe i najretardiranijeg razreda u povijesti me jako pogodilo.
Onda prekid kontakta s nekim ljudima.
Pa još sranja i sranja i sad mi se nakupilo i nikak da se oraspoložim do kraja. :/
Ma bude i to prošlo. :)
Puse!
¤ Lovecat.
Post je objavljen 10.11.2007. u 00:33 sati.